Svaki maj poslije 1992.godine budi mi sjećanja na to kako je počeo rat u Tuzli. Sigurno ne samo kod mene. Svi Tuzlaci, posebno oni koji su živjeli u istočnom dijelu grada pamtiće to dok žive. A ja ću kao mantru ponavljati iste one riječi koje sam izgovarala, one noći 15.maja, kao i sve one duge mjesece i godine rata u zemlji – što nas ne ubije to nas ojača!
Te 1992.godine, u predvečerje rata, osjećala sam se poput Lisbeth Salander junakinje Larssonova trilera, koji je svoj nastavak oživjeo kroz pero Davida Lagercrantza. Ostavimo ove pisce, iako ih toplo preporučujem svim knjigoljupcima. Zašto mi je Salanderova stalno na pameti dok se prisjećam početka rata. Zbog tih riječi koje su me stalno pratile – što nas ne ubije, to nas ojača. I sa svakom granatom koja je pala, a mi se sabirali da li smo na broju, ponavljala sam ih. I sa svakom vijesti o gubitku nekoga među nama. I sa svakim konvojem novih izbjeglica koje su četnici protjerali i slali za Tuzlu. I sa svakom podjelom humanitarne hrane. Te riječi bile su moja utjeha i nada. Kako tada, tako i sada.
Danas mnogi tu sintagmu pripisuju i Kenediju i Ničeu. Već odavno ona je isprepletena i umrežena u mojim mislima. Nebitno. Jer zaista ono što nas ne ubije i ne uništi, čini nas jačim, puno snažnijim. Učini nas da samo kažemo – idemo dalje i carpe diem.
Sjećam se kao jučer onog sunčanog petka, 15.maja 1992.godine. Ličio je na dan poput ovih, sunčanih, koje živimo. Dan od prije 26 godine kada je u Tuzli počeo rat. Prije četvrt vijeka. Tog dana željela sam da proslavim svoj 38.rođendan. Zapravo on je “padao” na 13-ti, ali zbog cjelodnevnog rada u Redakcijama i „Fronta slobode“ i TV studija FS-3 bilo je nemoguće pronaći slobodan trenutak da nazdravim svojim godinama. Da li je uopšte bilo vrijeme za slavlje? Rat u Hrvatskoj je jenjavao, a rasplamsavao se po cijeloj Bosni i Hercegovini.
Rekla sam sebi – možda ti je posljednji?! Sve je bilo neizvjesno. Svuda oko nas oružani sukobi – Kalesija, Živinice, Gračanica, Gradačac, jedino se Tuzla „držala“. Pretpostavljali smo, i bili smo u pravu, da je to zbog putne komunikacije i povezivanja sa Bijeljinom. Sjećam se silnih konvoja koji su noćima tutnjali kroz našu raskrsnicu na Sjenjaku i prevozili “blago sa oslobođenih teritorija”…Čitaj opljačkano!! Kad bi me noću probudila tutnjava njihovih kamiona, samo bih rekla to prolaze – “majstori mraka”!! U to vrijeme Vojska JNA još nije napustila tuzlansku kasarnu. Pregovori su svakodnevno vođeni i u Komandi garnizona i u zgradi Skupštine opštine. Bio je tu i vojni aerodrom na Dubravama.
Danima smo bili kao na klackalici. Vjesti su pristizale jedna drugu. Tog 15.maja izašao je još jedan broj našeg „Fronta slobode“. Naslovnica je bila puna vijesti s ratišta. To jutro smo se na Redakcijskom kolegiju dogovarali i za večernji program TV studija FS-3. Bila sam zadužena za vijesti. U toku dana u Front je uletio urednik komentator Zlatko Dukić i usplahireno saopštio da je postignut dogovor sa JNA i da će se vojska mirno povući iz kasarne. Još je dodao kako je sve, sve provjereno, iz pouzdanih izvora. U jednom trenutku nastao je sveopšti metež i radost. Svi su govorili u glas. Samo nam je jedno bilo bitno, hvatali smo se za tu krhku, tananu nadu da – rata neće biti. Naravno, svoju naivnost priznaćemo poslije mi, kao i hiljade miroljubivih Bosanaca i Hercegovaca kojima je rat bio posljednja opcija u državi.
U međuvremenu došli smo u Kulu-G, gdje je u potkrovlju bio smješten naš TV studio FS-3. Sjećam se da smo pisaće mašine držali na krilu, jer su u toku bile neke preinake i rekonstrukcija studija pa nismo imali prostora. Oko pola tri popodne čula san buku i lomljavinu granja. Potrčala sam do balkona i ostala ukopana u mjestu. Vidjela sam našu policiju kako okreće put kasarne vojnu kolonu, jer (kasnije smo to saznali) nije ispoštovan protokol izlaska. Svi su onda nahrpili na balkon, ja sam se polako povukla na svoju stolicu, i ponovo uzela pisaću mašinu. Ponavljala u sebi – Šta je sad ovo? Zar se nisu dogovorili za mirni izlazak?
U međuvremenu, skriveno od očiju javnosti u kasarni se odvijala prava drama. Tog petka u prijepodnevnim satima kasarnu su obišli sekretar opštine Jasmin Imamović i glavni MUP-ovac Tuzle Meša Bejrić. Na redovnom svakodnevnom brifingu sa novinarima rekli su kako je bilo nereda u kasarni, čak se i pucalo. Ipak, htjeli smo svi da vjerujemo u mirni rasplet krize sa vojskom.
Uprkos svemu nastavili smo da pripremimo večernje izdanje informativne emisije. Pozvali smo goste. Svoj dolazak za gostovanje u emisiji je potvrdio i doktor svjetskog glasa kardiolog dr Božina Radević. Moje misli na jednoj strani bile su u studiju, a na drugoj sam samo mislila kako ću to veče proslaviti svoj rođendan, koji je bio 13.tog, ali ja ga, eto, slavim petnaestog. Šta je dva dana u odnosu na ove iznimne spec.vijesti. Ponavljala sam u sebi – samo da prođe ovaj radni dan.
Sve će biti dobro. Ovo, srpska strana koja se svrstala uz Miloševićev projekt, nas samo iskušava, testira. Zavaravam sebe, a znam da je na hiljade izbjeglica već u gradu, da tutnje topovske granate u okolnim opštinama. Najgore je kad sve vidite i opet zbog silne želje govorite sebi nije to ništa, moraš očvrsnuti, biti pozitivan… Jer što te ne ubije, to te ojača! I onda u jednom trenutku premotavam film i znam da oni moraju ponovo krenuti iz kasarne.
I dok radim, pravim raspored priloga, pišem „košuljice“ – najave i vijesti, skoro svi su tu iz Redakcije – Đuro Škondrić, Vito Pavlović, Sinan Alić, Branka Vuković, Husref Muharemagić, Nikola Ivanović, Marko Divković, Zlatko Dukić, ja, saradnici sa strane, povremeno bacim pogled sa 19-tog sprata kule G i vidim ljude kako užurbano idu svojim kućama. Teritorijalaci (pripadnici Teritorijalne odbrane) milili su na sve strane po istočnom dijelu grada. Nosili su „neke“ sanduke između sebe. I grdosija „Megud“, rađen u TTU kao spec.vojno vozilo domaće izrade, parkirao se na raskrsnici prema Sjenjaku. I saobraćaj se prorijedio. Kad da je sve utihnulo u gradu. Samo su poneki pješaci trčećim korakom išli svom domu. Sve je odisalo nevjerovatnom mirnoćom. Činilo mi se da i ptice čudno lete, dok se uporno sunce probija kroz prolistalo drveće i zelenu boju listova koja im je svojstvena samo u maju. U zraku se osjećala napetost, mogla se nožem sjeći. Sve je ličilo na zatišje pred buru.
U jednom trenutku sjetila sam se da moram po djecu u školu. Ali već su moje djevojčice došle kući u pratnji učiteljice koja je stanovala u istom bloku na Sjenjaku.. Često su mi prigovarale što sam zakasnila i nisam bila na vrijeme za njih. Ali kako malim nevinim bićima objasniti šta je obaveza i posao?! Zbog mog rođendna koji je bio trinaestog, a premješten na petnaesti, zamijenila sam se da to veče ne radim u studiju i da budem sa svojom porodicom.
Da li na moju sreću ili ne, to kasno popodne i veče ostala sam u svom stanu. Ono što je uslijedilo u 19,02 sata tog 15.maja 1992. godine pamtiću do kraja života. Početak rata u Tuzli zabilježile su i kamere našeg TV studija. Ti snimci obišli su cijeli svijet. Nikome više nije bilo do programa. Uživo smo gledali početak rata u Tuzli.
Detonacije, pucnjava, zapaljeni stanovi, eksplozije municije iz kamiona…Haos! Jezivo. Nikome ne bih poželjela takav rođendanski poklon. Niti detonacije umjesto rođendanskih svjećica.
Zahvaljujući mudrosti opštinskog rukovodstva Tuzle, organizovanoj TO, te izvlačenju naoružanja teritorijalne odbrane grad nije pao u ruke JNA, ekstremistima i četničkim vojvodama koji su se danima šepurili po kasarni. Nismo htjeli biti poput ostalih gradova gdje se vjerovalo da je za rat potrebno dvoje. Nismo htjeli ni u krnju Jugoslaviju, niti neke tamo SAO krajine. Mi smo od početka htjeli modernu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu. To smo rekli i na referendumu 1.marta. I za to smo plaćali visoku cijenu – ratom.
Tu noć, 15/16.maj stanari mog ulaza i svi stanovnici posebno sa Sjenjaku, proveli su na relaciji sklonište-stan. Rođendan mi je bio posljednja misao u tim trenucima. Samo sam mislila – da prođe ova noć. I tako sve do 1995.godine. Jedna po jedna noć i dan, nanizali su se u godine…
Samo da prođe taj prokleti rat.
Jer ako me ne ubije, samo će me ojačati!
# nastavak slijedi …
(Piše: Biljana Skoković-Tomić)