Nena Fadila Ikanović (83) iz Živinica više od pola stoljeća ruši stereotipe i predrasude o ženama i automobilima.U karijeri je bila samostalni prijevoznik, rally vozačica, instruktorica vožnje i automehaničarka. Danas s 83 godine života volan ne prepušta nikome.
U razgovoru za Fenu Fadila je kazala kako je vozački ispit položila 20. siječnja 1966 i od tada do danas je platila samo dvije prometne kazne.
– Kada bih primijetila da bi mi se malo ‘zamantalo’, ne bih sjela više za volan. Obišla sam ja cijelu Njemačku kolima i cijelu bivšu Jugoslaviju. Nema mjesta i sela gdje ja nisam bila – kaže Fadila.
Po njezinim riječima, kao djevojka željela je postati automehaničarka, ali vrijeme i sredina u kojoj je rasla tada nisu bili pogodni za njezine ambicije. Kako je ispričala, u sve se upetljala njezina strina, koja je uvjerila Fadilinu majku da automehaničarski zanat nije za djevojku. Umjesto toga, upisala je trgovačku-tekstilnu školu i kada ju je završila diplomu je poklonila strini, a ona je nastavila raditi ono što voli – s bratom je popravljala automobile.
– Naradila sam se kao automehaničar. Cijele Živinice znaju da ja to znam i razumijem se. To je bila moja velika želja i meni nije bilo teško. Namijenjala sam se i malih automobila i kombija, svega – kaže Fadila i dodaje kako ni sama ne zna koliko je automobilom prešla kilometara.
Prvi automobil koji je kupila bio je ‘fićo’, zamijenila ga je za kombijem ‘DKW’ s kojim je zarađivala za život. U njemu je vozila daske, krave, ovce …
– Najviše sam voljela da kupim stara kola. Samo sam jednom kupila ‘stojadina’, u Beogradu 1975. godine. Malo sam ga vozila, djeca su više. Ja volim kombije – kazala je Fadila.
Govoreći o prošlosti Fadila je kazala kako je jako voljela rally utrke. Tada, u vrijeme kada je vozila utrke postojalo je auto-moto društvo iz Živinica, s kojim je posjetila Sutjesku, Novi Sad, Brčko…
Fadila danas živi u Živinicama, više nije toliko aktivna kada je riječ o automobilima i automehaničarskim radovima. Izrađuje predmete od drveta, kao što su kućice za ptice i male stolice, da njen unuk, kako je kazala, može sjesti i lako obući cipele.
