Ne zna se da li su, kako su slavodobitno najavili, Milorad Dodik i Željka Cvijanović uputili pismo Bijeloj kući i Donaldu Trumpu lično, s ciljem da ga upute u suštinu slučaja i da ih on, nadaju se, razumije i spasi. Ali, zato se zna, vidi, čuje i osjeti da sve ono što je obilježilo posljednjih desetak dana – nakon pravosnažnosti presude i CIK-ovog oduzimanja mandata Miloradu Dodiku – nepodnošljivo bazdi na novu erupciju naciopatske histerije, neumnog neprihvatanja (?!) presude i odluke CIK-a i zaošijane najave poteza vlasti Republike Srpske, koje su zloguko umotane u ono “znamo mi šta ćemo učiniti”.
Nakon što su, u mnogo dosadašnjih prilika, ispucali sve adute i “argumente”, kojima su se prsili kao zaštitnici “izvornog Daytona” i borci za svoju viziju neželjene i otvoreno sabotirane države Bosne i Hercegovine, jurišnici iz vlasti RS-a, ustrojeni u falangama Dodikovih prišipetlji i pokornih poslušnika, pravosnažnu presudu i oduzimanje predsjedničkog mandata su namah pojmili kao signal za frontalnu uzbunu. Pokažu to (Radovan Kovačević) fanatičnim vriskom “Ćeraćemo se još!”, uslijedi skandalozna poruka (Ognjen Tadić) i pominjanje Gavrila Principa u prijetnji Christianu Schmidtu, da bi danonoćno dežurni Dodikovi branioci (Nenad Stevandić) ustvrdili kako ništa više nije kao prije, ali uz iluziju “Dodikov uticaj se ne smanjuje i nesporan je”.
Očajnički nekontrolisani u izjavama, potezima i najavi onoga što bi moglo uslijediti, očito tumaraju zrakopraznim vjerovanjem u to da će “nepravedna presuda” i “nelegalni visoki predstavnik” biti odbačeni. Izuzmu li se Beograd i Aleksandar Vučić, Viktor Orban, te Rusija (Marija Zaharova), koja ne prihvata presudu, i Igor Kalabuhov, koji “brine” za sudbinu Bosne i Hercegovine, razumne reakcije se svode na to da su, prvo, glupost i politički ćorak i sama pomisao da se naglas kaže kako ne prihvata presudu jednog suda jedne države, te, drugo, da nemoć i nabrušenost nikad i nigdje nisu uspjeli kao pravna ili politička kontramjera.
Kad se sve uglavi u definiciju hajdučije (=opak postupak u politici i javnom životu, krajnja nekorektnost, nečasnost, otimačina…), onda nemamo pravo na to da budemo iznenađeni podebljavanjem naciopatske predstave odmetanja od države “ukidanjem” njenog Suda i Tužilaštva, te OHR-a u RS-u. Niti smijemo zanemariti to da upotreba metoda hajdučije, ne može biti alibi i za nesuvisle, sirove, bezumne i, u finalu, poteze koji bi se naciopatama mogli vratiti kao bumerang. Štošta na to ovih dana upućuje, od onoga što su ovdašnje, preko reakcija Beograda, Moskve, sve do New Yorka. I novog diplomatskog fijaska u Vijeću sigurnosti UN-a, koje – kao da trenutno UN nema prečih briga na ovom izopačenom globusu od slučaja predsjednika jedne administrativne jedinice u sastavu države BiH – nije upalo u stupicu, ali jeste potvrdilo da političke mutivode velikog kalibra rovare na našim, ali i na prostorima daleko do nas.
Dodamo li svemu ono što je produbljena podjela političko-stranačkog tkiva RS-a, gdje su neke maske konačno spale (Draško Stanivuković), a neke ideje propale prije nego što su uobličene (vlada nacionalnog jedinstva), jasno je da je novo miješanje karata bogomdata prilika za konačno bistru sliku. Da se vidi ne samo to ko je ko i šta je šta, naročito u odnosu prema ovoj zemlji i njenom sutra. Još važnija je ta dobrodošla prilika za mnoga konačna raspetljavanja. Prije svega onoga što je poslovično drsko srbijansko miješanje u unutrašnje prilike naše zemlje. Zatim ono što je ponovljena prijetnja Rusije, željne ostvarenja drevnog sna o trajnom spuštanju sidra na Balkanu i našim prostorima. I, konačno, da se vidi kako će se u RS-u izaći iz “živog blata u koje nas je uvalio i želi uvaliti nas iz opozicije, pa da zajednički snosimo odgovornost” (Nebojša Vukanović), da se dočeka ili ne (Aleksandra Pandurević) ono “Mile, budi muško i raspiši referendum koji si nam obećao u januaru – onaj o nezavisnosti” ili da, ipak, bude (Igor Crnadak) “dajte se saberite i smirite, niko u RS-u ne pozdravlja presudu, ali ona je tu i ne može se promijeniti”.
Ne uspijevajući odoljeti iskušenju korištenja hajdučkih sredstava, nauštrb elementarnih političkih, moralnih i civilizacijskih normi, horsko neprihvatanje presude i oduzimanja mandata, te nesuvisla – kao novo krivično djelo – najava referenduma o tome da se odbrani onaj “koga je izabrao narod i jedino ga on može smijeniti”, doima se kao jedan od posljednjih aduta politički rasutih i nacionapatski zaigranih očajnika. Što je ubjedljiv dodatak simptomima jedne razbijačke i antievropske politike u odnosu prema državi Bosni i Hercegovini, koju je novi sukob pojedinca – poistovijećenog s institucijom, entitetom i narodom i podržanog od bulumente poslušnika i smjernih sljedbenika – sa sistemom i državom. U kome on, ma ko da je i na ma čiju moćnu vanjsku pomoć da računa, na kraju “balade” ipak ne može biti jači od države i sistema. Unatoč svim varijantama upotrebe metoda i alata hajdučije.
oslobodjenje.ba/ ilustracija Benjamin Krnić
