U petak i tokom vikenda krenule posjete Muzejske postavke Bijeli Golub u najkomšijskijoj zvorničkoj ulici.
Piše: Sead Hambiralović
Trebalo je ravno godina da se sve „ušuška” u ograničenom prostoru sa cirka 350 fotosa i postave u nekoliko zasebniih cjelina priče koja je krenula iz Zvornika, utemeljena u Norveškoj, zaokružila u Švedskoj i vrijednim tuzlanskim i lješevskim i zavičajnim „dodacima”. Prije pet godina dovezena dupke punim šleperom u rodni grad gdje je i počela. A manji dio eksponata je na adresi u majkinoj Tuzli – nekoliko slika i zidni sat koje su sačuvale komšije u zgradi Z- 14. A spominjana dva veoma vrijedna eksponata koja zbog veličine nisu mogla stati i u toku su neke ideje koje će sačekati septembar.
Zbog više razloga Koviljka i Slavoljub Tomašević da se prvi upišu u Knjigu gostiju. S razlogom zastali pored dijela postavke oko mojih sportskih aktivnosti kod nas i u Skandinaviji. Bilo je i pehara u stonom- tenisu i sa niz anegdota – na skijanju, klizanju, jedrenju – zbog koturaljki zaplatio gips, pa fotos kada u priču ulazi švedska tenisla legenda Björn Borg. Navesti (i) genetsku stranu – Oca na fotosu svih vremena FK Drine u bijelim dresovima. Skoro svi kršni momci, nasmijani, pa i Koviljkin stric Jovo Bokan. Bio je direktor Socijalnog. Sjećam kancelarije u zgradi preko puta Kasine, dok me otac malešnog vodio za ručicu..
Jovo je posebno dojmio sa svojim gospodskim stasom kada bi blinkerao od Hukova do mosta. Struk, bambusov štap, ovaj i onaj teleskop bili su za raju – blinker za prvu ligu ribolovaca. I ovdje biće do genetike. Njihov hairlija Slavko je haman naslijedio od maminog strica, pa ekološka strana i rezignacija zbog nebrige o riječnim tokovima i okolišu. U Knjigu gostiju, između ostalog upisaše da ih posebno dojmio simbol mira na balkonu…
Mile Erić i osnivač Gljive Mira – isti pozdrav kao prošlogodišnji na slanim jezerima.
MILE NA BIJELOM MOPEDU: Narednog dana posjetio Mile Erić. Nekoliko godina je dogovararana kafa i svede dramatična ratna priča. Do mene je bilo zadrške, jer to nije mogao biti običan susret – ni slučajno za kafanskim stolom! Na koncu sinula tuzlanska slana jezera pogodna iz više razloga. Za svaki slučaj došao ranije da ne omaši ulaz. Vazda ljubazno osoblje s poštovanjem „upustili” gosta i neka sačeka u hladu obližnje klupe. A kada sam se ukazao prvo nariktao kameru i zamolio da neko s ulaza, nakon 32 godine, ovjekovječi taj prvi susret. U subotu novi – prošlog ljeta pozadina je bilo dupke puno prvo jezero, sada balkon sa Bijelim Golubom u najkomšijskijoj ulici.
Eh beh, za svaki slučaj svratio dan ranije da ne omaši. Pred treći ulaz žute dvospratnice tačno u minut eto ga na bijelom mopedu i kacigom na glavi. Nemal ko d(j)ečko. S ponosom veli kupila kćerka Marina. Sva zgoda ljeti – rado sa rajom iz školskih dana kafeniše u kafiću kod mosta, u Beksuji kod Kamere i na Diviču pored jezera, naspram srbijanskog Pontona kod Hidroelektrane.
Prošlog ljeta rado se uključio oko promovisane inicijative vikendima: Tuzlaci na Drinu, Jezero i Kulu – Zvorničani organizovano na Panoniku. Dogovorio dva autobusa, ali je negdje zapelo (?!) i sada ne smije na oči direktoru Euro- busa.
Zapelo i sa strane Tuzle, a pride predložio direktoru Trans-Turista koga ko bi sa strane mogao pomoći. Željeti i htjeti dovoljno je za moći – biće da je to „sitan” posao ili ima i politike…
Poduže je o Miletovim utiscima. U jednoj rečnici „da mu je bila čast posjetiti ovaj dom mira, tradicije i umjetnosti”.
I „pravilo” oko postavljanja Bijelog Goluba: kada su gosti na balkonu u poziciji je „slijetanja”. Vjerovatno da je u „toku razgovora”… (Fotos koji je snimio Benjamin Franjić ide u arhivu zbog izmjene koncepta kolumne)
RABIJA I HALIDA: Zbog više razloga zavrijedije punu pažnju i sve ispadne kao u pravom muzeju – prva kratka uvodna besjeda pred „žutom kućom” i zašto su na dvorišnim vratima i ogradi olimpijski krugovi i ispisano 1960., onda u prvom dijelu zastane kod fotosa gdje Rabija Buljubašić i Sena Sabirović prije dvije decenije farbaju betonsku ploču sa „suzom” na spomeniku u Kazanbašči, na drugom kako ja dovršavam precizniji dio – „bijeli cvijet”…
Koja radost kada su se smjestile na balkon ispod Bijelog Goluba, a komšinica Dara Branković Vila počastila hladnim čajem sa Kule i kiflicama filovanim džemom smokve iz bašte iza kuće. Halida Tabaković je u maju stigla iz Amerike i biće u svojoj kući u Beksuji do septembra. Živi za te mjesece, a kada se vrati živi za dane kada će nanovo u zavičaj.
Rabija je prelomila oko onog ni tamo ni ovamo – među prvima je povratnicima. Vazda puna energije i vedrog duha, a neki crnohumorski detalji ušli u knjigu vezano za ćilim „grozdu” otkan na Diviču i šta se prilikom povrata kuće desilo sa lusterom u dnevnoj…
Oko „protokola” da se upišu u Knjigu gostiju malo je zapelo – Halida nije baš sigurna u svoj rukopis, a Rabija nije ponijela naočare. Ma, kako god ispadne znam da je od srca, a ovako ispade: Veoma smo iznenađene i radosne što smo među prvima posjetile ovu neobičnu postavku gdje je sve na mjestu o jednom mirovnom angažmanu koji se proširio do Skandinavije sa Bijelim Golubom i vratio u zavičaj…
P.S. Oko procedure rada Muzejske postavke je pisano – vikendima i uz najave. Telefon i milovi niže u impresumu.
Kolumne u vezi:
