Mjesto Priluk nalazi se na krajnjem zapadu šireg gradskog područja Živinica. Smješteno je uz obale jezera Modrac 
(nekadašnje Sprečko polje). Obzirom na povoljan geografski položaj, područje Spreče je bilo naseljeno još u vrijeme prahistorije, o čemu svjedoče pronađeni arheološki nalazi. Međutim, po svemu sudeći naseobina iz drevnih vremena postojala je i u Priluku, na uzvišenju Gračun koji se nalazi u šumi Dubrava. Blizina gradine Tulovići za koju je pouzdano utvrđeno da je bila prahistorijska naseobina, to dodatno potvrđuje. Dakle, ono što možemo konstatovati jeste kontinuitet življenja u široj regiji Priluka od prahistorijskih vremena.
Međutim, koliko je u nauci do danas pouzdano poznato, Priluk se u pisanim historijskim izvorima prvi puta spominje 1533. godine. Najpotpunije podatke o tom periodu, na temelju osmanskih deftera, daje nam Adem Handžić, u svom djelu „Tuzla i njena okolina u XVI vijeku“. Prenosimo, uz manje intervencije u tekstu, dio koji govori o Priluku:
“Priluk, selo s lijeve strane Spreče, istočno od Poljica, većim dijelom ravno, a manjim dijelom valovito zemljište. To je bilo srednje naseljeno mjesto koje je do sredine vijeka pokazivalo tendenciju bržeg porasta, dok se u drugoj polovini, tj. pred kraj vijeka, stanovništvo osjetno smanjilo.
Karta nahija Gornja i Donja Tuzla u XVI stoljeću. Mjesto Priluk je označeno dole lijevo.
Proces prihvatanja islama je kao i svugdje, započeo još prije 1533. i posebno je bio porastao broj novih muslimana u daljnjih 15 godina. Godine 1548. može se primijetiti više srodnika (braće) koji prelaze na islam: Jusuf, sin Vukojev i Balija, sin Vukojev; Ibrahim, sin Vukanov i Husein, sin Vukanov itd. Upravo kod 10 stanovnika bilo je vidljivo kršćansko porijeklo. Od potomaka nekog Širmerda nastalo je pet novih domaćinstava, a imao je i šestog sina, Baliju, koji nije imao samostalno domaćinstvo (mudžered). Baštinu Cjetkovu držao je Alija, sin Širmerdov, dok su ostali Širmerdovi sinovi posjedovali vanbaštinske zemlje. Taj Širmerd je, najvjerovatnije, bio sin Cvjetkov.
Prihvatanje islama je u drugoj polovini vijeka bilo, čini se, još intenzivnije, ali je istodobno bilo intenzivno i seljenje u grad. To se vidi i po tome što su neke kršćanske baštinske zemlje držali muslimani koji su stanovali u kasabi, najvjerovatnije porijeklom iz tog sela. Tako, baštinu Pavla, sina Milakova, u posjedu Jakova, sina Matijaševa, držao je (zatim) Šaban iz kasabe.
Od sredine do kraja vijeka broj kršćanskih baština se formalno bio udvostručio; od 6 porastao je taj broj na 12, ali su sve, ipak, de fakto držali muslimani. Većina tih držalaca bili su stanovnici kasabe, dok je manji broj tih baština držala muslimanska raja iz sela koja nije posjedovala baštinske zemlje. Tako su sve baštinske zemlje u selu do kraja vijeka bile prešle u muslimanske ruke. Osim toga, od zemalja Duraka, sina Alijina nastao je veći čifluk Mustafe, sarača.
Muslimanskih vinograda nije bilo, premda je vinogradarstvo bilo razvijeno. Sredinom vijeka bilo je slabije, ali do kraja vijeka znatno je napredovalo i novčano se bilo izravnalo sa pšenicom koja je bila na prvom mjestu.“
/dr. sc. Suadin Strašević/
na naslovnoj fotografiji: Stara džamija u Priluku. Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Sagradili su je 1735. godine tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan beg Osmanpašić (šejh Hasan) i vojni efendija iz tuzlanske tvrđave (šejh Mustafa)
Bibliografija i bilješke:
– Vidjeti: Edin Šaković, Prahistorija šire okoline Banovića: arheološka slika i etnokulturni kontekst, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona, Zbornik radova sa naučnog skupa, Tuzla-Banovići 2010, 16-26.
– Na toponim Gračun ukazao je i Ambrozije Benković; Tuzlansko područje negda i sada s posebnim osvrtom na vjerske prilike, Županja-Đakovo 1971, 108.
– U podnožju uzvišenja Gračun protiče rijeka. Zanimljivo je spomenuti da se u koritu rijeke nalazi udubljenje izdubljeno u stijeni. U lokalnom predanju se tvrdi da je u tom udubljenju, u vrijeme Osmanlija, pronađen ćup sa zlatnicima, op. aut.
– Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, „Svjetlost“ izdavačko preduzeće, Sarajevo 1975., 292. /dr. sc. Suadin Strašević/
