ILI: Usijane reakcije na rašomonijadu sa tretmanom trojke iz vrha vlasti RS-a u Tužilaštvu i Sudu BiH, posve nerazumljivo i redovno zanemaruju odgovor na najvažnije pitanje – važe li kod nas zakoni za sve ili …
Što više čitam, slušam i gledam poplavu reakcija na blamažu – ili, za neke, presedan i “odbranu države” – nakon (tajnog) javljanja Milorada Dodika, pa četiri dana kasnije i Nenada Stevandića i Radovana Viškovića Tužilaštvu BiH i “milosti” Suda BiH s ukidanjem pritvora i potjernica, s jedne strane mi je štošta jasnije, a s druge – i mnogo toga nejasnije. U tu priču, sa elementima političko-pravnog trilera, a još više blamaže, i to obostrane, svašta je udrobljeno – od stavova stručnih, učenih ljudi, koji su u pravnoj nauci kod kuće, preko reakcije poslušnika i “malih od kužine”, osobito Dodikovih, do reagovanja političkih likova iz Federacije i njihovog nauma da se sve prikaže kao trijumf pravne države – i pretvoreno u klinč sa onim što će, sve su prilike, ući u pravne udžbenike kao presedan, a što ne mora biti razlog za zadovoljstvo i (samo)hvalu.
Isto onoliko koliko zdrav um ne prihvata slavljeničku atmosferu u biranim krugovima Republike Srpske i njene vlasti – uz Dodikovo nevesinjsko novo potonuće u secesionističke nebeske snove – a i u onome što je reakcija iz tamošnjih opozicionih krugova, teško je najprije razumjeti, a onda se i pomiriti sa tvrdnjama iz nekih federalnih krugova da je ovo pobjeda države. Za prve je to trijumf RS-a nakon “ukidanja” rada državnog pravosuđa na teritoriji tog entiteta, jer – kako je potrčao da to nebulozno ustvrdi SNDSD-ov delegat u državnom Domu naroda Radovan Kovačević – “Dodik je izjavu dao u Sarajevu, a ne na teritoriji Republike Srpske”, uz korak dalje u nebulozi šefa Kluba SNSD-a u Parlamentu BiH Srđana Mazalica s onim “pokazalo se da je Dodik taj koji treba da pregovara u ime RS-a”. Oni drugi se – kao federalni premijer Nermin Nikšić – zanose time da je “Dodik na kraju morao priznati da postoje država i pravni sistem”, da bi malo racionalniji, možda ključan bio stav Elmedina Konakovića o Dodiku “znamo da i dalje kontroliše dio pravosuđa, ali ovo nije mogao uraditi sam”, uz poentu “do zadnjeg atoma snage ćemo se boriti da raskrinkamo i saradnike i saveznike”.
U svemu ovome bi se, iz nešto mirnijeg ugla gledano, mogla kriti suština cijele rašomonijade (= stanje u kojem se ne može saznati prava istina, jer je više interpretacija istog događaja). Uz ono što pravni stručnjaci, recimo profesor ustavnog prava Milan Blagojević, nazivaju prilično čudnim otezanjem Apelacionog vijeća Suda BiH sa saopštavanjem odluke o žalbi na prvostepenu presudu Dodiku, oči bodu naplavine obilnog narativno-političkog egzibicionizma: uporno se jaše na tezi da je sve to politički motivisan proces, a onda se poseže za pitanjem kako to da je pravosudni vrh BiH u RS-u histerično proglašen neustavnim, kad je to trebalo Dodiku i društvu, a sada se, vrlo čitko, priznaje kao ustavna pojava, jer im baš to ide naruku. Kad se tome doda ono što se od pravosuđa očekuje – da zaluta u političku stranu slučaja, pa da nam odgovori na pitanje priznaje li ili ne legalnost Christiana Schmidta, dobijamo podebljavanje rašomonijade. I imamo skrivanje suštine iza prizemnog korištenja ove, rijetko pogodne i jedva dočekane prilike za prepucavanje vlasti i opozicije. Ne samo u Republici Srpskoj.
A pošto se u sve gušćoj magli, koja je proizvela tamne sjenke sukoba pravnog i političkog, logičnog i besmislenog, racionalnog i sumasišavšeg, ipak iskristalisala slika ostrašćene diobe na one koji su slavodobitno nageti na jednu, Dodikovu, i na drugu, stranu države, nije nikakvo čudo da je zanemarena važna dimenzija – pozicija svakog čovjeka ove zemlje pred zakonom.
Možda je ona smišljeno zapretana reakcijama i često nebiranjem riječi i poruka, poput špekulacija o tome da iza svega stoji međunarodni faktor, da je Tužilaštvo procijenilo da je korisnije zakočiti, nego uporno insistirati (valjda je zato glavni državni tužilac Milanko Kajganić rasformirao dosadašnji devetočlani tužilači tim u ovom slučaju i sveo ga na tužiteljicu Vedranu Mijović, koja je trojku dojučerašnjih bjegunaca malo pripazila?), da je ovo novi dokaz kapitulacije pravosuđa pred politikom, jer se sve odvijalo konspirativno, daleko od očiju javnosti, da je i ova operacija ispod žita pokazala da je nagodba jača od zakona, da je u sve prste umiješao i “bošnjački faktor” (šef OSA Almir Džuvo je, navodno, ljubazno dovezao Dodika na zadatu adresu), da je…
Sve to na jednu stranu, uz duboko preoranu pažnju i zanimanja javnog mnijenja, a na drugu ono što se – očito u žaru frenetične borbe – nepromišljeno ili smišljeno zaboravilo: cijela predstava nas na drastičan, potrebnog razuma i pravne logike lišen način, tjera na to da teško prihvatimo ono što nam je (naprasno ili poslije temeljite pripreme?) nametnuto, ali i da se još teže mirimo s činjenicom da se zakon, pravda i pravičnost, kad to nekome i za nešto zatreba, očas mogu izigrati. Još preciznije kazano: po ko zna koji put, sada u vezi sa ugrožavanjem ustavnog poretka i sudbine zemlje – bjelodano se potvrđuje da pred zakonom ni slučajno nismo svi isti. I da oni koje zakon pripazi, pa im nešto oprosti, mogu nakriviti kapu, jer su istiji od onih koji su pred zakonom samo isti. Što obećava epilog iz naslova ove kolumne, kao drugo ime za nemir i neizvjesnost umjesto (neuhvatljive?) pravde i pravičnosti.
oslobodjenje.ba/ ilustracija Benjamin Krnić
