ILI: Niti je iznenađenje, niti neočekivano to što, i u ovoj godini bez izbora, svi nivoi vlasti povlače poteze, posebno socijalno-ekonomske, na štetu građana, računajući na njihovo kratko pamćenje i plitku pamet
Postalo je to svojevrstan fatum, svojstven godinama s neparnim brojem: pošto nijedna od njih, pa ni 2025, nije izborna, oreolom tradicije je ukrašen običaj vlasti – od lokalnog do državnog nivoa – da povlači poteze, donosi odluke i “mudro” rješava probleme tako što društvene, političke i, posebno, ekonomsko-tržišne prilike zaoštrava na štetu mase ljudi, onih što se zovu građanima i narodima. Ovog proljeća i s početka ovog ljeta ta tradicija je podebljana toplotnom kupolom, kako meteorolozi stručno objašnjavaju tropske temperature i sušu, s nespretno skrivenim naumom onih koji o nama odlučuju da svoje neznanje, nesposobnost, nesnalaženje i zalutalost u politiku, vlast i struku maskiraju upotrebom linije manjeg otpora – odlukama i rješenjima koja su im lakša, jednostavnija i, naravno, na štetu svih nas.
Najnoviji niz dokaza tog običaja, odavno uvrštenog u rubriku nerazumnih, neobjašnjivih i nazor prihvatljivih, bar iz ugla prosječnog podanika ove zemlje, lansiran je krajem juna i početkom jula u talasu poskupljenja, već ostvarenih ili najavljenih. Ako, bar uslovno, tisnemo u stranu notorni politički cirkus, sa čitkim simptomima nacional-mentalnih poremećaja, u državnim organima vlasti, najprije u Parlamentu BiH i u entitetskim skupštinama, pa se posvetimo svakodnevnom životu, slika je, blaže rečeno, sumorna, a tačnije i preciznije kazano, onespokojavajuća i uznemiravajuća. Zar postoji neko ko ne zna i ko ne vidi to da se tržište, posebno osnovnih životnih namirnica, otelo i svakoj kontroli i ikakvom razumu? O čemu govore ne samo cijene već i uveliko ustaljena nova praksa da se na pijacama voće i povrće kupuju na komad, cijene u marketima – uz šarenu lažu o njihovom zaključavanju -divljaju bez mjere, a većina plata, osobito u realnom sektoru, sve je bliže kategoriji socijalne pomoći.
Dodaju li ovome epska blamaža i gnjavaža sa penzijama, koje su odavno stekle epitet sadake, s jedne, i jedinice mjere nebrige vlasti i maćehinskog odnosa prema najstarijoj populaciji, s druge strane, dobije se zaokružena slika koja je bolna potvrda niza zamki, rizika i opasnosti, decenijama svojstvenih svakoj neizbornoj godini. Onaj ko to dosad nije dokučio, trebalo je da sačeka ovo ljeto, pa da u poskupljenjima hrane, vode i gradskog prevoza, drugih komunalija ili smještaja u predškolske ustanove pročita najavu onoga što nam slijedi jesenas. Vrhunac će, po svemu sudeći, biti upakovan u stres nakon zatraženog poskupljenja struje i očekivanje pomame lančanih reakcija, s novim tržišnim udarom. Na šta, naravno, nema ni traga reakcije onih koji to bezočno rade, pokušavaju opravdati i, dakako, sigurni u to da će profitirati.
Priča o struji je, u svemu ovome, posebno ilustrativna, poučna, ali i teško svarljiva. Tuzlanski ekonomista i federalni poslanik Admir Čavalić je ovih dana javno prokomentarisao nedavni pres-igrokaz vođstva Elektroprivrede BiH i Vlade Federacije zarad novog poskupljenja struje, pa je precizno izračunao: Elektroprivreda BiH je 2024. godine proizvela 5,31 TWh (5,31 milijardu kilovat-sati) električne energije, što je za 0,92 TWh manje nego 2020; proizvodnja je bila manja i naredne četiri godine, s izuzetkom 2021. u kojoj je proizvedeno 6,67 TWh, poslije čega slijedi pad – nakon pozitivnog poslovanja preduzeća u 2020, 2021. i 2022. godini – uz dobit od 5,36, 7,15 i 5,47 miliona eura – u 2023. godini se bilježi gubitak od 167,5, a 2024. od 29,6 miliona eura.
Ova, javnosti ipak dostupna slika, kako misle vlast i Elektroprivreda BiH, jedino se može poboljšati tako da se pad rudnika, pad proizvodnje i rast gubitaka popravi na najlakši, ali ne i najmoralniji način – poskupljenjem struje i prebacivanjem tereta (krivice) na potrošače. Umjesto da se neko sjeti pa da utvrdi zašto su rudnici postali invalidi, ko je kriv za loše rukovođenje, za zastarjelu opremu, za mućke s iznajmljivanjem privatne mehanizacije, za nezadovoljstvo rudara, koje je najlakše za sve okriviti, izabrano je da potrošači plate nečije neznanje, nesposobnost i mešetarenje. A pošto neko mora biti kriv i za sušu, za nizak vodostaj rijeka i akumulacija hidrocentrala, odgovorne u struci i vlasti najmanje košta i najlakše im je sve to uredno fakturisati građanima, koji će se – kazuje iskustvo – neko vrijeme buniti, a onda pokunjiti i prihvatiti ono što je neizbježno. Ne prvi put na tako (na)opak način.
Ni najmanje ne pateći zato što nisu originalni i što to nije njihov, već naslijeđen, a provjereno efikasan patent, aktuelna vlast se ne uzbuđuje, čak nije sklona priznavanju ni trunke vlastite odgovornosti i krivice za to što se u ovoj zemlji sve teže živi, što svakog dana osvane viša cijena nekog prehrambenog proizvoda, spasonosnog lijeka ili usluge bez koje se ne može i što, u konačnici, za ono za šta nisu krivi – osim ako im krivica nije to što baš sada žive baš u ovoj zemlji – oni koji su joj u neizbornoj godini nevažni i beskorisni. I na čije kratko pamćenje i plitku pamet se itekako računa, kad za to dođe vrijeme – u idućoj, izbornoj godini.
oslobodjenje.ba/ilustracija: Benjamin Krnić
