ILI: Afera Viaduct je novi, ali mi u politici, ekonomiji, kulturi, medijima, sportu, pravosuđu… odavno imamo pokušaje neometanog, nekažnjenog, čak ignorisanog nacio-šovenskog osporavanja, slabljenja i rušenja države BiH
I laiku je dosad moralo biti jasno da je sva ova frtutma s Viaductom plod samo dvije moguće opcije: jedna je ozbiljan mentalni poremećaj onih koji su mislili da će sve proći po onoj tresla se gora, rodio se miš, a druga njihov pogrešno sračunati cilj da će ceh muševera, kriminala i zakulisnih radnji, plus dugi prsti direktno uključenih, iskihati država, a ne bratija iz RS-vlasti koja je sve zamijesila. Ista ona država koju manijakalno osporavaju, negiraju i na sve moguće načine miniraju, ali samo do trenutka kada treba da plati njihove mućke. Da nije tako, zar se ne bi 2009. godine, kada je raskinut koncesioni ugovor sa Viaductom, platilo pet miliona KM obeštećenja, stavila tačka na slučaj i izbjeglo ono što se, 16 godina kasnije, pretvorilo u arbitražni epilog od sad već više od 113 miliona KM?
Odgovor na ovo pitanje jasan je i onom laiku, a pogotovo onima koji iza svega stoje i koji su, najzad, postali predmet interesovanja Tužilaštva Bosne i Hercegovine. O tome je, malo začudno biranim riječima, pred nadležnim komisijama Parlamenta BiH u četvrtak saslušan glavni državni tužilac Milanko Kajganić, ne uspijevajući nas uvjeriti u to da ćemo, u dogledno vrijeme, dočekati ono što je jedino logično – da dug plati onaj ko ga je napravio. Pošto se radi o sve zamršenijem vrzinom kolu, o dnevnoj kamati od 18.000 KM, plus sada i penali, jasno je da obim posljedica niko odgovoran ne saopštava, ali i to da će se sve masno platiti. Sada – neusvajanjem državnog budžeta za ovu godinu, jer dvije trećine Predsjedništva BiH (dr. Denis Bećirović i Željko Komšić) neće da se to plati iz dobiti Centralne banke. Sutra – ko zna kako, u kojem obimu i u kojim sve prijetećim arbitražama.
Pominje se cifra od skoro 2,3 milijarde KM u arbitražama koje su u toku. To je prijetnja ovoj zemlji i svima nama, ali vjerovatno i tek vrh ledenog brijega. Više nego dovoljno – uz povod s aferom Viaduct – za otvaranje pitanja nije li sve to smišljen, u nekom podzemnom štabu precizno isplaniran i scenaristički razrađen mračni plan miniranja države Bosne i Hercegovine? I uz kakvu-takvu otpornost na teorije zavjere, teško je ostati ravnodušan pred ovih dana pervertirano podebljanom slikom: šta god se u Vijeću ministara ili Parlamentu BiH pokrene u cilju jačanja državnih nadležnosti, identitetskih oznaka države, institucija i ustanova koji su atributi BiH – naiđe se na žestok otpor naciopatskih i šovenskih jurišnika, redovno onih iz Republike Srpske (SNSD-a), kojima obično ne fali podrška strateških partnera HDZ-a, kad god bude stani-pa’ni.
Onom ko lakoumno i naivno ignoriše tvrdo ukoričen projekat pucanja u državu i potkopavanja svega onoga što joj je simbol, prošla sedmica je omogućila spuštanje na zemlju. Pogubljeno Vijeće ministara, koje se mjesecima izruguje s rekonstrukcijom državne vlasti i sa našim evropskim putem, otišlo je korak dalje od rogova u vreći i produbilo raskol na one koji bi da nešto i urade i na one koji, u blagougodnom strateškom zagrljaju SNSD-a i HDZ-a, istrajno poturaju klipove državi. Primjeri bolesne dosljednosti na uskraćivanju podrške za sedam ustanova kulture od značaja za BiH i Javnom RTV servisu BiH, prošlosedmični su šlag na tortu flagrantnog ismijavanja onoga što državni ministri treba da rade, ali i nova potvrda ciljanog razvaljivanja zemlje.
Možda je manji problem, u vezi s tim, uobičajeno potjcjenjivanje inteligencije javnosti, kao u ispadu ministra finansija i trezora Srđana Amidžića, koji – uz bahat osmijeh nadmoći – kaže da Javni RTV servis nije budžetski potrošač, pa mu se ne može zakonito pomoći iz državne sehare, a u isto vrijeme finansijski se podržava BHANSA, za koju ne kaže da je budžetski potrošač, ali, za razliku od BHRT-a, potrebna je RS-u i SNSD-u. Mnogo veći problem je to što se, u trodecenijskoj upotrebi mirnodopskih (mahom političkih) sredstava, država planski osporava, na sve načine uzdrmava i ruši – izostankom razumijevanja, podrške i para ustanovama i subjektima u raznim sferama, koji “prijete” time što su simboli države i što bi njihovo postojanje i uspješan rad bili fijasko njenih rušilaca.
Ako je i bilo laika s početka ove kolumne, koji su patili od iluzije o slučajnostima ili samo sticaju okolnosti, vrijeme je da protresu glavama. I da dokuče da ni Borjana Krišto, ni Staša Košarac, ni Srđan Amidžić – s bulumentom saradnika, istomišljenika i saboraca u Vijeću ministara, kao i u Parlamentu BiH, najviše u Domu naroda, nipošto neće odustati od toga da dosadašnje dokazano plodonosne poteze, manje ili veće sabotaže i opstrukcije nastave, dodatno ojačaju i efikasno realizuju. Jer, sigurni su u to da i oni i svi ostali (na drugim mjestima) ostaju neometeni i nekažnjeni i za nove oblike pucanja u državu u cilju kočenja njenog puta ka zelenoj grani. Puta na kojem im se niko ozbiljnije – na domaćem terenu i u nacifranim brlozima međunarodne zajednice – ne suprotstavlja i ne smeta. Uprkos ranama, ožiljcima i masnicama, koje država zadobija decenijama, mnogo prije Viaducta i ne samo s njim u vezi.
oslobodjenje.ba/ilustracija: Benjamin Krnić
