Zaboravljeni bošnjački puk, kojeg su činile najelitnije bosanske jedinice u sastavu osmanske vojske, upućen je za vrijeme Selima I. (1517. godine) u osvajanje Egipta i na afričke granice Osmanskog Carstva; u pustinje Nubije. Od tada se toj elitnoj bošnjačkoj jedinici 
izgubio svaki trag; sve je palo u zaborav; nikada se više nisu vratili u Bosnu… Nastala je legenda koju možemo nazvati: legendom o izgubljenoj bošnjačkoj legiji…
Veliki vezir Carstva, Sinan-paša Borovinović (mostarski vakif, izdanak stare bosanske vlastele) pao je u osvajanju Egipta. Koliko je Sinan-paša bio cijenjen zorno govori izjava sultana Selima I: “Egipat osvojih, Sinana izgubih, zar se sa Sinanom može uporediti jedna pokrajina”. Na mjestu Velikog vezira zamijenio ga je nakratko prekaljeni ratnik Junus-paša. Junus paša bio je od 1513. do 1515. godine bosanski sandžak-beg, vakif u Žepi i zapovjednik svih bosanskih armija u vojni na Egipat.
Poslije osvajanja Egipta, u povratku, Junus-paša u žalu za palim Bošnjacima prigovorio je sultanu; jer su Bošnjaci pretrpjeli velike gubitke a preostale bosanske jedinice upućene su u južne afričke granice Osmanskog Carstva; u pustinje Nubije. Pa se Junus paša, prepun boli, vraćao bez vojske koju je poveo na vojnu. Taj prigovor se nije dopao sultanu te Junus paša pade u njegovu nemilost i bi pogubljen 1517. godine. Ukopan je u mjestu koje će dobiti ime po njemu “Han-Junus”. Tada je to bilo malo selo; a danas grad na jugu Gaze. U decenijama koje su uslijedile poneki bosanski vojnik ili službenik upućen u te krajeve znao je posjetiti njegov mezar, a onda, kako to obično i biva, sve je pokrio veo zaborava…
Mnogo godina kasnije, 1891. autorica Amelie Ann Blandford Edwards će u svojoj knjizi Back Through Nubia objaviti senzacionalnu vijest. Naime, istražujući u Nubiji (južni Egipat i sjeverni Sudan), primijetila je stanovnike svijetlo-smeđe puti, izrazito plavih očiju i kovrdžave crvene kose, koji su se znatno razlikovali od autohtonog nubijskog stanovništva koje je bilo crne puti. Tada je otkrila da su to potomci bošnjačkih vojnika koji su tu čuvali južne granice Osmanskog Carstva u Africi. Tu su bili na službi kao i njihovi potomci te su se ženili sa djevojkama iz plemena Gharbye i Djowabere.
Za svoje potrebe, potomci Bošnjaka, izgradili su dvorove u mjestima Assouan-u i Ibrim-u koji su danas u ruševinama. Bili su oslobođeni od poreza, a od sultanovih riznica u Kairu primali su godišnju penziju, raspolagali su prostranom teritorijom, a u svojoj upravi su se ponašali autonomno.
U vrijeme kada je Amelie Ann Blandford Edwards objavila svoju knjigu potomci ovih vojnika, da bi se razlikovali od Nubijaca sebe su nazivali Kaladshy (ljudi dvorova) ili Osmanli. Potomci ovih bošnjačkih vojnika i danas žive na ovim prostorima i to u mjestima Derr i Ibrim.
/dr. sc. Suadin Strašević/
