Pitanje je da li uopšte postoji nešto, neki problem, ili stanje u društvu koje će nas pokrenuti na reakciju, nešto što će nas pomjeriti iz ove naše zone komfora u kojoj definitivno propadamo, i kao društvo ali i kao država.
Nijemo posmatramo i šutimo, ne shvatajući da tako postajemo saučesnici u svemu, od propadanja prvo naših zgrada pa onda do same države.
Ponovo smo jučer svjedočili otpadanju velikih betonskih komada sa jedne stambene zgrade u tuzlanskom naselju Irac, ovaj put srećom bez ljudskih žrtava.
Prije osamnaest godina u istom naselju život je izgubila Hajra Ćilimković, na koju se tada obrušila velika betonska ploča koja se također odvalila sa zgrade.
Ovo nije problem samo Tuzle, ovo je problem svih naših gradova.
Zašto nam otpadaju dijelovi zgrada, odgovor treba dati struka?
Struka treba dati odgovor i kako stati u kraj tim problemima.
Možda su ovo samo opomene pred neku veću katastrofu, poput pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu kada je život izgubilo šesnaest osoba.
Hoćemo li konačno izvući glavu iz pijeska i prihvatiti činjenicu da bez rada, reda i odgovornosti nema normalnog života.
Sve drugo je samo uvod u neku katastrofu ili u konačnici raspad same države.
Društvo koje nije u stanju održavati svoje zgrade i spriječiti njihovo propadanje kako će tek spriječiti propadanje države.
Dijagnozu bolesti našeg društva lako je uspostaviti, to danas svaki laik zna. Problem je u terapiji, u lijeku kojeg još uvijek nema.
Kriminal i korupcija su dijagnoza, i oni su poput virusa, napadaju sve gdje ima života.
I dok svjedočimo raspadnju svega, počevši od zgrada po gradovima pa do državnih institucija, čak povremeno svjedočimo i visokim temperaturama, i mi opet i dalje nijemo šutimo u svojoj zoni komfora.
Doduše samo građani šute.
Mi smo u položaju “isključeno”, dok je Murta uvijek “uključen” i aktivan, on stalno gleda kako Kurtu iz sedla da zbaci.
I onda opet Jovo na novo.
