ILI: Naravno da prvomajsko praznovanje opet nije bilo ni slično nekadašnjem, nostalgijom obojeno, ali nije naravno da mlađe i buduće generacije neće doživjeti ono što je nekad bilo kad se slavilo
Već u podatku o tome da mediji javnog informisanja u petak, 2. maja popodne, a narednih dana pogotovo, nisu imali šta javiti o tome kako smo ove godine praznovali Praznik rada, čuči odgovor na pitanje kako smo ga dočekali. Ni nalik onome kako smo doživljavali i obilježavali Prvi maj u našim prošlim životima, ovogodišnji je bio važan samo zbog četiri neradna dana i po tome što su – uz sunčano vrijeme, ali bez masovnosti, svečarskog raspoloženja i kolektivnog opuštanja – tek tu i tamo zabilježena okupljanja na izletištima, samo rijetke budnice (Zenica, Živinice…) i blijedi tragovi prigodne sindikalne aktivnosti i poziva na okupljanje, ali ni slučajno proteste. Kad se na to doda da je najvećem broju penzionera u Federaciji tek juče bio 1. maj, jer su dobili aprilske penzije, pa sa zadrškom sebi mogli priuštiti prazničku trpezu, eto rama za sliku o tome kakvi smo bili i kako nam je bilo na Praznik rada.
Ravno 135 godina od 1890, otkad se, po odluci Kongresa Druge internacionale – a nakon bunta čikaških radnika iz 1886. i surovog obračuna režima sa demonstrantima – 1. maj obilježava u cijelom svijetu, naša varijanta praznovanja je bolno vjeran odraz stanja u društvu, preoranog krizom i naciopatskim besmislom, raspoloženja i mentalnog stanja mnogog podanika i, posebno, života po fukarskoj formuli dan-komad. Najkraće rečeno: nikad manje povoda za raspoloženje i nikad toliko tijesan prostor za praznovanje. Ako ga i ima, on je sveden na pokušaj bijega od stvarnosti, kako bi se, bar tog jednog dana, zaboravilo sve što nas tišti, uz svijest o tome da nam se, odmah iza praznika, valja probuditi i vratiti u zbilju razvaljivanja države, nacionalističke pomame i jalovosti vlasti i politike.
Nije malo onih koji takav odnos prema 1. maju, a naročito prema njegovim povodima i simbolima, po inerciji vezuju za to gdje je danas u ovoj zemlji radnik, koja su mu prava, kakva mu je pozicija i koliko je bliži robovlasničkom, nego cijenjenom i vrednovanom statusu koji je nekad imao. Tik uz to ide obavezan pogled na današnji sindikat, razbijen i neuvezan kao što je podijeljeno i parcelisano sve u ovoj zemlji. Kada Sakib Kopić, predsjednik sindikata Solidarnost iz Tuzle – uz jedino okupljanje radnika u BiH 1. maja pred spaljenom zgradom Vlade TK-a, uz svegovoreće prisustvo samo 14 ljudi (?!) – kaže da su sindikati odavno izdali radnike, jer su bliži poslodavcima i vlasti, nego onima zbog kojih postoje, onda to nije ništa novo, ali posebno zvuči i zveči kad se to izrekne baš 1. maja. A kada se na Vilsonovom šetalištu u Sarajevu, uz ponudu onoga što se nemaštovito zove sindikalnim grahom, okupe oni za koje nije jasno da li ih je privukao grah ili to što je tradicija okupiti se uz Praznik rada, nameće se logično pitanje – kome je, stvarno, do praznovanja, osim eliti u vlasti i ordiji prišipetlji koja od njih dobro živi i ni u čemu ne oskudijeva, a koji su se tog dana uredno posakrivali, poručujući da i do njega i do radnika drže koliko do lanjskog snijega?
Nisu se, doduše, baš svi posakrivali. Ima i onih koji su se počešali tamo gdje ih svrbi, pa su odlučili da se oglase. Niko ih pri tome nije upozorio na to da bi nam veću uslugu učinili da su nas toga poštedjeli. Jer, pokvarili su nam i ono malo prazničkog raspoloženja, zagadili onako lijep dan i svojski onečistili informacije kojima je obojen prošli četvrtak. Dragan Čović se, tako, vatio svojoj nacionalpolitičkoj armaturi, priznajući javno ono za šta je mislio da vješto krije – da svi problemi ove zemlje potiču iz Sarajeva, te da je jedino rješenje ostvarivanje UZP-sna o trećem entitetu, na šta mu je, uz sindikalni grah, Nermin Nikšić poručio u stilu “mani se, bolan, ćorava posla”. Javljanja se nije odrekao ni Radovan Višković, bjegunac od pravosuđa BiH, dokazujući kolika je pravna neznalica kad predlaže da se predmet iz državnog tužilaštva prebaci na entitetsko i da državni tužilac dođe u Banju Luku, gdje će mu se rado staviti na raspolaganje. Nije odolio potrebi da se javi ni još jedan bjegunac od zakona, Nenad Stevandić, nakon što je Tužilaštvo BiH otvorilo istragu protiv njega i njegovih batinaških ratnih aktivnosti u Kotor-Varoši, posprdno tvrdeći da od toga, kao i u nekoliko minulih navrata, neće biti ništa. U formi je bila i Željka Cvijanović, koja hvata zalet za današnje obraćanje Vijeću sigurnosti UN-a, uz raspravu o novom Izvještaju OHR-a o našoj zemlji, gdje, kako slavodobitno najavljuje, ima namjeru da predoči “pravu sliku stanja u Bosni i Hercegovini”.
Na marginama Prvog maja i sređivanja utisaka o tome kako nam je bilo sada, a kako nekada, ima još ilustracija otužnog, gotovo nazor praznovanja i odavno iščezlih razloga za raspoloženje i svečarstvo. No, i rečeno je dovoljno. Uz dodatak onoga što uokviruje oporu istinu: mi, stariji ne možemo, iako neki to nastoje, zaboraviti, niti se odreći onoga što je nekad bio Praznik rada, sa pratećom nostalgijom (koju “demokratija” još nije zabranila), a mlađim i generacijama koje dolaze želimo da, prije ili kasnije, shvate za šta su sve uskraćene i koliko osiromašene.
oslobodjenje.ba/ilustracija – Benjamin Krnić
