ILI: Mogu oni biti predsjednici, ministri, savjetnici i menadžeri, ali afera Viaduct je otvorila dva pitanja: hoće li krivično odgovarati za brljotine i koliko će nas koštati arbitraže koje su u toku i koje su najavljene
Čudom su se mnogi čudili zato što predsjedavajuća Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović ni desetak dana nakon rasplamsavanja afere Viaduct nije smatrala potrebnim da se javno oglasi. Time je odstupila od običaja da, na dnevnoj osnovi, podrži ono što kaže njen stranački šef ili neko iz njegovog okruženja, ne želeći zaostajati za njima. Kada se, najzad, oglasila, rekla je ono za šta bi bilo bolje – njoj naročito – da je zadržala u sebi: da država BiH opet želi od Republike Srpske nešto uzeti, ovog puta u vezi sa aferom Viaduct, pa potvrdila svoju zavađenost sa logikom – kako država može od same sebe išta uzeti, jer je RS dio države, i kako to jeste, a želja da RS-ov dug plati ta ista država nije problem? Kao što problem nije ni to što je ta dama 2017. godine potpisala dokument o RS-ovom plaćanju obaveza i ukrasila to papirom sa ondašnjim čelnikom Vijeća ministara BiH Denisom Zvizdićem.
No, pošto za logiku i razum, u vezi s ovom temom, nema mjesta, afera se već sedmicama razvija u ozbiljnoj svađi sa onim što je gruba stvarnost. Ona uzalud poziva na maksimalno korištenje mozga, umjesto nekih drugih vitalnih organa, u razmišljanju o tome kako nečija glupost, svjesno počinjen kriminal i brljotina – mogu biti naplaćeni od onoga ko nije ni luk jeo, ni luk mirisao? Na putu ka odgovoru na ovo pitanje našla se BHANSA, koja umalo da bude torpedovana nerazumom i izostankom upotrebe mozga za razmišljanje. Na tom putu je i Vijeće ministara BiH, u kome su, zahvaljujući “mudrosti” državnog ministra finansija Srđana Amidžića, on i kolega mu Staša Košarac, na uobičajeno bahat i sirov način, smislili kako da drugi plate paceraj vlasti RS-a.
Kad je to tako upakovano, falilo je još samo to da predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto da svoj prilog “mudrosti” – prijedlogom da se šteta od 110 miliona KM (uz 9.000 eura dnevne kamate) plati iz državnog budžeta, te da se nakon toga raspetljaju odnosi sa RS-om kroz “regresnu naplatu”, šta god da to znači. Poruka je jasna: RS treba sačuvati od vlastite gluposti i kriminala, a odsustvo obraza i časti ide u drugi plan pred potrebom da se ne naruši idila HDZ-a i SNSD-a. Jer – pošto je logika brutalno ukinuta – zašto bi se, pobogu, onaj ko je griješio, petljao i muljao nazvao krivcem i platio to što je mutio?
U Vijeću ministara su tako započeti, a u javnom prostoru nastavljeni, duboko oranje nerazuma i klinč između onih koji pozivaju na propise i podsjećaju na to kako je tekla priča s Viaductom i kako su na naplatu morali doći računi za muševere i onih koji su za ono puj, pike, ne važi. Podstaknuti ovom aferom, u javni prostor su, poput omanjeg slapa, počeli teći podaci o više od 170 miliona eura, koliko je dosad plaćeno za neke arbitraže i pokrivanje mutnih poslova. Da bi, u vidu nešto jačeg slapa, došla najava mogućeg snažnog stresa od oko dvije milijarde KM, koliko bi nas mogli koštati arbitražni postupci sa slučajevima Termoelektrane Gacko, Termoelektrane i rudnika Ugljevik, Vjetroelektrane Trusina, GIKIL-a i Koksare u Lukavcu… i ko zna koliko još potencijalnih afera koje čuče iza ćoška i čekaju presudu na našu štetu.
Elem, skrušeno čekamo neprikosnovene i bespogovorne presude međunarodnih arbitražnih sudova i nastavak pljačke države – i nas, njenih podanika – zato što su neznalice, improvizatori, mediokriteti ili, ukratko, likovi zvani kokošari (=lupeži, hohštapleri, muljatori, smutljivci, dripci, kleptomani…) ili radili ono čemu nisu dorasli ili, vjerovatnije, ono u šta su se mnogi ugradili, iskoristivši talove za prateće skidanje kajmaka. Kada se, u tako zamućenoj klimi, jave oni koji pokušavaju da opravdaju i “objasne” problem, a zapravo da operu ruke od kriminala – kao kad to učini Dodik, pobrka podatke, cifre, optuži advokate i Pravobranilaštvo BiH za sve, a abolira vlast i, pogotovo, svoje prste u tom maslu – mučnina je prvi, ali ne jedini osjećaj koji se namah širi. Pa se laganje, kao dominantna (ne samo politička) osobina raskošno rascvjeta, nastavljajući s obmanom o, recimo, finansijskoj stabilnosti RS-a, jer je teško sakriti da je ona tmurna i da RS-ovi depoziti u bankama pokrivaju samo 36 posto entitetskih obaveza (u Federaciji je 76 posto), što likvidnost entiteta gura ka kolapsu.
Sve to je, naravno, u drugom planu. Političke magle, koje neometano proizvode kokošari – i u politici, i u ekonomiji, i u informisanju – omiljen su alat onih koji, s jedne strane, uzaman žele od javnosti sakriti pravu, sumornu sliku, a s druge izbjeći odgovornost za krizu koja je opipljivija, ako ne i skuplja, od one za koju nas godinama dresiraju – političke. Kad je tako kokošarima otvoren put za potkopavanje temelja države i ostvarivanje mračnih ciljeva, koji nisu postignut ratom, a ni političko-sigurnosnim udarima, svemu naopakom se možemo nadati. Možda i mogućnosti da za sve to neko krivično odgovara, ruku pod ruku sa izvjesnošću novih afera i arbitražnih udara koji se prema nama valjaju.
oslobodjenje.ba/ ilustracija – Benjamin Krnić
