“Porodica je mjesto na kojem se umovi spajaju jedni sa drugima. Ako ti umovi vole jedni druge, njihov dom postaje prelijep kao rascvjetala bašta. Ali ako ti umovi nisu u harmoniji jedni sa drugima, to je kao oluja koja uništava baštu.” Nepoznati autor
Vjekovima porodice su odgajale djecu po ustaljenom obrascu, lijepom riječju ili silom za neposlušnost upotrebljavala se (kazna, batina, verbalna prinuda). Takav sistem odgoja djece upotrebljavala je tradicionalna porodica. Bila zdravija po djecu, jer se zasnivala na autoritetu (poštovanju) starijih.
Pamtimo da su svi društveni kodeksi koji nisu dozvoljeni nisu bili prisutni u porodičnom i školskom okruženju, ali nisu bili objelodanjeni kao danas. Bilo je fizičkog nasilja, verbalanog ali i vulgarizam te svih drugih oblika socijalno patoloških pojava, ali ne u ovolikoj mjeri. Situacija se danas promjenila na najgori mogući način. Zlo otvoreno pred lupom javnosti, medija se umnožava, jer ne postoji poštovanje prema roditeljima i starijima, ali ne postoji strah od batine, kao što je postojala u tradicionalnim porodicama. Nasilja u svim oblicima kao u akcionim, horor filmovima. Suvremena porodica, konciznije roditelji upotrebljavaju neadekvatne odgojne modele. Djeci se ispunjavaju sve želje, bile velike ili male. Moraju biti ispunjenje jer će izazvati agresiju, neposlušnost. Želja djeteta mora biti ispunjena po svaku cijenu, to je moto suvremenih roditelja koju ljubav zamjenjuju materijalnim stvarima. Oni svega imaju, samo nemaju vremena za dijete. Problemi nastaju kada roditelji posvećuju premalo pažnje djeci ili kada se zadržavaju samo na lošim postupcima djece i ne primjećuju dobre stvari koje ona čine kako bi im udovoljila. Često problemi sa stegom nestanu sami od sebe kada roditelji usmjere svoju pažnju na pozitivne stvari, a pojedine nestašluke strateški ignorišu. Nagrade poput slatkiša, naljepnica na tablici ili posebnih aktivnosti mogu pomoći u oblikovanju ponašanja, no ništa nije tako djelotvorno kao pohvala roditelja i djetetov osjećaj da može učiniti ono što se od njega traži. Ove interne nagrade koje ne koštaju, više su efikasnije u odgoju djece nego materijalne te su važne, jer motivišu dijete da bude zadovoljno sobom i spremno za sljedeći izazov. Kada roditelji nedostatak vremena zamjenjuju materijalnim stvarima, tada se problemi na relaciji roditelj- dijete umnožavaju, kao biseri na ogrlici. Produkt toga su neposlušna, neodgojena djeca kako u porodičnom okruženju, tako i u školi. Roditelji nemaju autoritet kod djeteta, jer ispunjavaju sve materijalne želje djeteta. Dijete odgajano na materijalizmu, postaje pohlepno, bahato, gledajući samo sebe. Ispunjavanje postaje obrazac ponašanja, na kome dijete uči. Oni su inteligentni, lako uče dobro ali i loše. Te materijalizmom od strane roditelja formiraju stil kako sve mogu dobiti ucjenjivanjem roditelja, jer dubok je bunar želja.
Pored roditelja, djecu odgajau i mediji, mobiteli, laptopi, razni realiti programi u kojima se promovišu sve loše stvari od nasilja, vulgarizma, fizičkog nasilja, agresije. Takvi programi uče djecu da neki loši tipovi poput kriminalaca, prostituki, lopova mogu uspjeti i ostvariti mnoge materijalne stvari, ako izgovaraju vularizme, neprimjereno se ponašaju, postaju bahati i nasilni.
Roditelji zaokupljeni sakupljanjem materijalnih bogastava kojima se dokazuju pred drugima, a zapostavljaju najvrednije bogastvo, blagodet od Boga- dijete na kojima će se zasnivati budućnost roditelja, ali i društvene zajednice. Dok sakupljaju materijalno, djeci umjesto ljubavi, pažnje, nježnosti, vremena daju materijalne stvari. Te se kao produkt takvih negativnih postupaka roditelja pojavljuju nepoželjni oblici ponašanja od roditeljskog doma do školskog okruženja u kojem dijete boravi i prenosi ono što je naučio u porodici. „Dokona je đavolja bašta“, što kazah stara narodna mudrost. Roditelji prezauzeti, suvremena djeca dokona bez ikakvih obaveza.. Jedina obaveza je provoditi što više vremena na tehnologiji 21. vijeka. Na taj način klupko zla se počinje sve više gomilati rđavim postupcima djeteta.
Nemoćni roditelji, preokupirani sticanjem materijalnim stvarima počinju gubiti autoritet nad djetetom. Ispunili su djetetu sve želje, a pohlepa je čudna, posebno dječija pohlepa, počinje tražiti još više. Oči gladne ne možeš nahraniti, posebno one hranjene materijalnim vrijednostima. Nema pravih odgojnih vrijednosti, ako ne ispune novu želju, počinju ucjene prijetnje, a ne rijetko verbalno i fizičko nasilje od strane djece. Svakodnevno smo svjedoci pisanja pojedinih portala o nasilju djece nad roditeljima. Roditelji, kako ste posijali sjeme zla, to če vam izrasti. Ne možete posijati korov, nadajući se da će izrasti ruža.
Roditelji nemoćni, nisu uspjeli u najvažnijoj ulozi odgojti dobro dijete na dobrobit društvene zajednice u kojoj odrasta.
Slika.1. “Djeca su poput vlažnog cementa. Što god padne na njih, ostavlja dojam na njih— Haim Ginott, dječji psiholog
Neodgojeno, neposlušno, drsko dijete pošalju u školu, nadajući se da će ih odgojiti prosvjetni radnici. Roditelji, zakasnili ste i zaboravili da se dijete odgaja do sedme godine. To potvrđuje nauka. Ne gasi se vatra kada šuma izgori, već kada počnu prvi znaci požara. Nastavnici, učitelji danas mogu doživjeti verbalno, fizičko nasilje. Česti su slučajevi kada neodgojeno dijete upotrijebi oružje, pa meta mu postaju oni koji su u to dijete utkali prave i prve vrijednosti odgoja. Darovali svaki dan nova znanja za minimalnu platu. Svaki novi dan zbog takve neodgojene djece, gdje su zakazali roditelji i njihovi odgojni stilovi na posao idu sa strahom da neće biti meta djeteta kojeg su roditelji neodgojenog poslali u školu-hram znanja, nadajući se da će prosvjetni radnici odgojiti dijete, jer oni nisu imali vremena.. Ne pravi se kuća od krova, već od temelja.
Neodgojena djeca vrijeđaju nastavnike: fizički, psihički, verbalno ih zlostavljaju. Prosvjetni radnici ne tako davno su od djece pravili uspješnim naučnicima, sportistima, književnicima. Rekoh nekada davno! Danas je situacija dramatično drugačija. Prosvjetni radnici postali su meta zapuštene porodice odnosno djece čiji su roditelji pali na najvažnijem ispitu roditeljstva. U mnogobrojnim društvenim mrežama nastavnici koriste se za davanje uvredljivih nadimaka, komentara. Tako su od nastavnici blagodeti svakog društva izgubili autoritet, zbog roditelja koji su materijalno stavljali ispred emotivnog, moralnog, kulturnog, učesnici su u epidemiji nepoželjnih ponašanja njihove djece. Niko ne reaguje, ili su reakcije nadležnih institucija smiješne, ne prilične ozbiljnosti situacije koja se dešava u našoj društvenoj zajednici.
Prosvjetni radnici, heroji današnjeg doba za smiješnu platu, moraju biti i roditelji i nastavnici i psiholozi, defektolozi, socijalni pedagozi, psihoterapeuti. Nikada im nije bilo teže. Teško je breme stavljeno na njihova pleća od inkluzije pa do nove brige: kako prevaspitati dijete čiji su roditelji prestali biti roditelji, a postali rob. Sve se svodi da je dijete glavni u kući ili kako dijete naredi ili nikako!!!! Odojen da bude na vrhu porodične piramide, to su učinili roditelji potkupljivanjem i ispunjavanjem želja, a ne davanjem obaveza i zadataka koji treba da izvrši. Dijete je postalo gospodar, naučeno da ga služe, udovoljavaju pohlepi, neradu, lošem odgoju.
Iz takve nezdrave porodice, dijete je poslato u školu. Ono neodgojeno s hirovima. Pohlepno s neadekvatnim ponašanjem, bez poštovanja autoriteta, želeći da bude na vrhu piramide i u školskom okruženju postaje bahato, agresivno prema učiteljima, nastavnicima, profesorima. Prosvjetni radnici nemoćni bez ikakvih adekvatnih pedagoških metoda. Prema takvom djetetu 21. vijeka koji dolazi u školu bez poštovanja, kulture, prema onima koji daju najdrogacjeniji dar- znanje. Kao što reče mudrost:“Znanje je blago kojeg svoga gospodara prati, ma, gdje krenuo.“ Takvo dijete ne cijeni znanje, jer nema usađenu misao da je obrazovanje najmoćnije oružje, ne samo da promjeni svijet, nego da promjeni i izgradi sebe u zdravu ličnost, koja će dati pozitivne učinke društvu u kojem odrasta. Takvo dijete ne zna vrijednost znanja i obrazovanja, jer nije usvojilo pozitivne obrasce ponašanja i nije odgojeno da poštuje hram znanja- školu, a ni nastavnike koje daruju najveće bogastvo znanje. Ono je došlo iz porodice u kojem ne postoji autoritet, već je ono glavni u kući, pa to pokušava biti u školi. Nastavnici danas ne smiju koristiti odgojne metode koju su koristili naši učitelji, te smo učeni da poštujemo nastavnike i školu. To je prva lekcija koju su nam roditelji darovali. Znali smo da moramo poštovati nastavnike, za nepoštovanje kodeksa u školi od roditelja dobijali smo kazne. Danas je situacija drugačija, nerijetko imućni roditelji dolaze u školu, prijete nastavniku za ocjenu koju je nastavnik dao, jer je on jedini kompetentan da daje ocjene za znanje, a ne za status roditelja. Ocjena se ne kupuje, već dobija učenjem. Imućni roditelji kada pritiskom na nastavnika ne mogu ispraviti ocjenu, žale se direktoru, Nastavnićkom vijeću, Pedagoškom zavodu, Minisatrstvu obrazovanja, Inspekciji za obrazovanje… Nastavnik umjesto da bude nagrađene za objektivno ocjenjivanje, on je pod svakodnevnim stresom jer svakom od ovih institucija kojim se imućni roditelj obratio mora izjašnjavati. Zato je svakodnevno nastavnik omalovažavan od strane učenika, ali i roditelja. Prosvjetni radnici svakodnevno se izloženi vrijeđanju, kako od strane učenika, tako i od učenika; vulgarnost, verbalno nasilje, emocionalno nasilje, stres, postalo je svakodnevnica nastavničkog poziva koji je ne tako davno bio na pijedestalu poštovan od svih. Tako se izgubio autoritet nastavnika, jer su se svi bavili ocjenama oni koji nisu kompetantni za tu oblast-roditelji. Institucije koji su se bavili odgojno- obrazovnim sistemom, trebali su odmah reagovati. Prevencija je najbolji lijek, a sada smo zakasnili. Minut do dvanaest odavno je prestao da odbroji posljednje sekunde za obrazovanje. Roditelji su samo roditelji i imaju zadatak da rješavaju probleme u porodičnom domu, a u školi su dužni da se brinu oni koji su završili pedagoške fakultete i koji su jedino kompetentni za znanje, učenje i vrednovanje istog. Šta je tu je, ne vrijedi plakati nad pokipjelim mlijekom!
Nestankom autorativnog sistema, a ostankom njegovih podsistema, odnosno, njegovih sluga logično je prijetila pojačana opasnost od nepoželjnih oblika ponašanja u porodici, školi i socijalnom okruženju. U dosadašnjem radu došla sam do saznanja da se stvaraju nove posljedice neliječenih starih posljedica. Došao je trenutak kada čovječanstvo treba da se pozabavi uzrocima nasilja u ovim segmentima društva: porodici, odgojno-obrazovnim ustanovama, socijalnom okruženju…
Za prvi susret s autoritetom veže se porodica, iz koje je metastazirao u sve segmente društva. Roditelju nemoćni u odgajanju djeteta, prebacuju krivicu na prosvjetne radnike. To je samo izgovor roditelja da priznaju nemoć u odgoju djeteta da su pali na najvažnijem ispitu roditeljstva. Nastavnici i svi prosvjetni radnici su nedužni za krivicu roditelji (njihov prezaštitnički stav, zamjena ljubavi, pažnje, darovanjem materijalnih stvari…,) te su nevini poput novorođenog djeteta.
Porodica je starija od svake društvene zajednice, osvrnemo se na porodice koje nas okružuju, ne možemo se pohvaliti da smo je kreirali po mjeri čovjeka.
U tradicionalnom sistemu odgoja i obrazovanja u centru su bio je nastavnik i nastavni sadržaj. Danas učenici i roditelji postaju središte nastavnog procesa. Postavljamo pitanje u takvim uslovima, imaju li nastavnici autoritet?
U praksi prosvjetni radnici često se žale na nepoštovanje koje svojim ponašanjem manifestirano pogrdnim vokabularom, nasiljem, agresivnim stavom, ucjenama i prijetnjama pokazuju učenici i roditelji, od otvorenog i drskog ponašanja do potpune neuključenosti. Sve to otežava rad prosvjetnih radnika. Nikada teže nije bilo biti prosvjetni radnik. Za prenošenje znanja i usvajanje vrijednosti odgoja kao nagradu dobijaju uvrede od strane učenika, roditelja. Nedavno je u Lukavcu kod Tuzle zabilježen slučaj oružanog napada na nastavnika, zbog lošeg vladanja i premještaja u drugu školu.
Ne, tako davno roditelji su srahovali od nastavnika. Sada je obrnuta situacija.“Roditelji stvaraju dijete, a učitelji od njega prave osobu“- izreka je koja će se danas staviti u pitanje, čini se da u tradicionalnom smislu uloga učitelja i nastavnika svakodnevno slabi. Nekada u tradicionalnoj porodici, roditelji su nastavnika stavljali na pijedestal kao simbol autoriteta i poštovanja. Nastavnikova riječ bila je svetinja za učenika i roditelja. Imali su bojazan od nastavnika, njegove ličnosti kao simbol autoriteta, od njegovih riječi, opomena, poruka.
Danas je situacija dijametralno suprotna. Mnogi nastavnici sa strahom dočekuju roditelje koji dolaze s pitanjima, zašto je njihovo dijete dobilo četvorku, kada su oni kao roditelji sigurni da njihovo dijete zna za peticu. Situacija je ista ne samo u osnovnim i srednjim školama, nego i na visokoškolskim ustanovama. Ukoliko profesor angažovan kao stručni suradnik iz prakse ne pokloni prolaznu ocjenu djetetu/studentu imućnog roditelja, odmah ste pozvani na razgovor, te kao stručni suradnik zbog neposlušnosti vas kao profesora, dobijate otkaz. To pišem iz ličnog iskustva.
Znamo da je za obrazovanje krucijalni faktor za znanje je ocjena, objektivna. Nema statusa roditelja ni u jednoj pedagoškoj i didaktičnoj literaturi koju sam učila na fakultetu i postdiplomskim studijima. Prosvjetni radnici jedini i primarni faktori za davanje ocjene, od kada je svijeta i vijeka!!!!
Pitanje koje se nameće samo po sebi:“Kada je sve u obrazovanju krenulo niz brdo?“
Možemo konstatovati, onog trenutka kada je roditelj uzeo sebi za prava da bude roditelj i prosvjetni radnik. Previše slobode škodi. Zato, ne treba da nas iznenađuje nasilje koje se dešava nad nastavnicima od strane učenika i roditelja.Pisanjem anonimnih pisama roditeljima Ministarstvu obrazovanja, Pedagoškom zavodu, gdje se skrnavi čast i dostojanstvo prosvjetnih radnika. To je relnost obrazovanja 21.vijeka.
Da, zaključimo: prosvjetni radnici sve češće su na udaru roditelja, Jasno je da su izgubili autoritet, a stekli neprijetelje. Vulgarizam, prijetnje, nasilje, uznemiravanja već su standard roditeljskog ponašanja, a bude i sačekuša pred školom. To je surova realnost provjetnih radnika suvremenog doba, htjeli priznati ili ne.
*** dio iz 14. knjige dr.sci. Amre Imširagić, “Kako smo uništili djecu 21. vijeka”. Knjiga govori o uticaju medija na cjelokupni psiho-fizički razvoj djece. Knjiga je doživjela 7. izdanja.
*** o Amri Imširagić:
- Rođena u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završila u Tuzli. Nakon završene srednje škole upisala Defektološki fakultet, odsjek: Surdoaudiologija, kojeg završava prva u generaciji kao prvi diplomirani defektolog surdoaudiolog.Nakon toga upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, odsjek Socijalni rad. Magistrirala na temu: „Socio-epidemiološki aspekti ovisnosti o psihoaktivnim tvarima u djece i adolescenata u Tuzlanskom kantonu (1995.-2002.) te stekla zvanje magistra socijalnog rada.Nakon završenog magistarskog studija, upisuje doktorski studij na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, Odsjek za pedagogiju, a odbranom doktorske disertacije “Vršnjačko nasilje i njegove posljedice po djecu s posebnim potrebama” 2014. godine stekla zvanje doktora pedagoških nauka.
- Zaposlena u JU. Centar za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora u Tuzli kao učitelj, natavnik predmetne nastave, rehabilitator. Od 2020. godine obavljam funkciju direktora. Učesnik brojnih simpozija, konferencija, okruglih stolova u zemlji i inostranstvu …
- Do sada objavila 14.knjiga, priručnika, knjigu poezije, knjigu kratkih priča …
