ILI: Mogu postojati usijane glave koje ne priznaju državno Tužilaštvo i Sud, ali ne mogu ništa protiv toga što su ove institucije za njih živo zainteresovane i što imaju načine da se, po zakonu, njima pozabave
Asocijacija na izreku o tome da su za ljubav i rat potrebne najmanje dvije strane nekako se po inerciji nameće uz ono što je preoralo minulu sedmicu, dramatične događaje u njoj i klinč države Bosne i Hercegovine i njenih rušilaca. Višednevno zasjedanje Narodne skupštine Republike Srpske, nakon donošenja zakona kojima se na teritoriji ovog entiteta “ukidaju” Tužilaštvo BiH, Sud BiH, SIPA i VSTV, otišlo je u tačku usvajanjem nacrta teksta novog ustava RS-a, kojim se – dosljedno Karadžićevom paljanskom ustavu srpske republike BiH iz 1992. godine – država BiH dodatno briše. Burna je bila svaka od prošlosedmičnih sesija Narodne skupštine RS-a, s ustaljenim prepucavanjem i vrijeđanjem vlasti i opozicije, da bismo vrhunac dobili u finalu – kada je premijer RS-a Radovan Višković, izgubivši kontrolu, Nebojši Vukanoviću zaprijetio onim “u čelo”, a čelnik Skupštine Nenad Stevandić prevazišao samog sebe, pa, ne znajući da je mikrofon uključen, izrekao “sve treba pobiti, majke mi”.
Onaj koga su iznenadili ovi ispadi vrlo je rijetka biljka. To može biti samo neko ko ne poznaje ili ne želi da prizna kako je to regularan način ophođenja, komunikacije i rada tog entitetskog organa. Ali, i takav, kao i oni kojima to dosad nije bilo nedokučivo, moraće priznati da se, ipak, otišlo malo predaleko i da je to prelazak duple crvene linije. Ko u to nije bio siguran, trebalo je da sačeka jutro nakon skupštinskog zasjedanja i vijest o tome da je čelniku Liste za pravdu i red Nebojši Vukanoviću zapaljen automobil pred kućom u Trebinju, da je to snimila nadzorna kamera, da se palilac vozila nije skrivao i da se to sasvim lako (logično) uklapa u promptnu opozicionu tezu o “ostvarivanju Viškovićeve prijetnje”.
Pošto se ovo odigravalo u paketu sa već razmahanim RS-ovim antiustavnim i antidržavnim potezima, a usput i u sjenci iščekivanja “istorijskog” 15. marta i masovnih antirežimskih protesta u Beogradu, najmanje što je bilo izvjesno je indirektna veza tih zbivanja i nečijeg očekivanja da će se – desiti čudo. Na žalost tog tipa optimista, čudo je izostalo, poslije subote 15. marta uredno je osvanula nedjelja, 16. martovski dan, a prilike postale samo još uzoranije, neizvjesnije i obojenije promašenim očekivanjima onih koji su tvrdili da poslije tog dana ništa više neće biti isto. Čak i ako bi se to, u nekoj mjeri, i desilo i ako bi se ostvario dio nada onih koji su iščekivali nemoguće, nerealno je vjerovati da će to presudno uticati na naše prilike. I pored dva paralelna događaja, sa suprotnim predznakom: u Banjoj Luci su studenti podržali kolege iz Srbije, dok su u Beogradu, u subotu, ne osobito masovni bili oni koji su stali uz “studente koji hoće da uče”. (Njima se pridružio i podržao ih i Nenad Stevandić, obišavši te ljude u beogradskom Pionirskom parku i euforično izjavivši da je među njima zatekao i “mnoge svoje ratne drugove”, koji su, izgleda, konačno odlučili da postanu studenti.)
Istodobno s događajima koji su obilježili kraj prošle sedmice i minuli vikend raste neizvjesnost u vezi s neuhvatljivim odgovorom na pitanje sudbine poziva Tužilaštva BiH Miloradu Dodiku, Nenadu Stevandiću i Radovanu Viškoviću na saslušanje u svojstvu osumnjičenih. Odbijajući da se odazovu pozivu, izazvali su potrebu njegovog ponavljanja – ali u vidu interne potjernice. Ona važi u okvirima granica BiH i obavezuje sigurnosne agencije i policiju da, u slučaju susreta s tim likovima, izvrši njihovo privođenje. Do toga, naravno, teško da će doći, čak i ako bi se, recimo, na granici, pri povratku iz Beograda, Stevandić suočio s graničnim policajcima. Zato je izvjesno da će sljedeći potez države – nakon interne – biti međunarodna, Interpolova crvena potjernica. Kakve god to refleksije i buru izazvalo, slijed događaja je preciziran zakonskom procedurom koju niko ne može mijenjati, omekšavati ili, daleko bilo, izbjegavati.
U nestrpljivom iščekivanju raspleta ovog ozbiljnog čvora, presudnog za ono što će se dalje dešavati i sa ovom državom i sa svima nama, a posebno s evropskim perspektivama BiH, zjapi prostor za špekulacije, nagađanja i glasine. Naravno, u centru pažnje su lica s potjernica: Dodik bi da malo skokne do Moskve, Stevandić je u Beogradu, pitanje je ide li mu se kući nakon što je banjalučko Okružno javno tužilaštvo otvorilo predmet zbog njegove prijetnje opoziciji, Višković je siguran u svojstvu blagougodno štićene ličnosti. Ne odstupaju od nepriznavanja države BiH i njenih institucija na teritoriji RS-a. Stalno to ponavljaju, poput papagaja, kao da će količinom i obimom tog ponavljanja učiniti ubjedljivijim i ispravnijim svoje rušilaštvo. Zaboravljaju ono na šta ih, posljednjih dana naročito oštro i argumentovano, upozorava i opozicija u RS-u – da oni mogu biti usijane glave koje ruše Dayton, državu i, naročito, njeno Tužilaštvo i Sud, ali im to ne pije vode, niti im može pomoći u sprečavanju tih institucija u tome da se za njih živo interesuju i da koriste zakonite načine i alate za to da se njima neposredno pozabave. I uz pomoć potjernica, kad drukčije ne ide.
Ilustracija – Kada drugačije ne ide, idu potjernice/Benjamin Krnić
