U narednim danima čitaćemo razne komentare na temu višemjesečnih studentskih protesta u Srbiji koji su svoju zadnju epizodu trebali imati 15. marta u Beogradu.
Ne računajući samo na jučerašnji broj prisutnih na protestu u Beogradu, koji je uzgred mnogo puta veći od procjenjenog broja vladinih izvora, studenti su uspjeli podići na noge milione nezadovoljnih građana Srbije.
Uspravili su se, digli svoj glas i pokazali šta je truhlo u državi Srbiji.
Iako režim Aleksandra Vučića pokušava “proglasiti pobjedu” protiv obojene revolucije, kako je i sam predsjednik Vučić naziva ipak bi režim trebao biti više nego ikada svjestan trenutne situacije, odnosno negativne energije koja je ostala zarobljena ne samo u masi studenata već i u ogromnom broju građana Srbije.
Ono što režim još uvijek čini nestabilnim upravo je ta negativna energija koja se godinama akumulirala, i nije se još uvijek oslobodila, a moraće kad tad.
Možda baš novi okidač bude zvučni top kojeg je režim upotrijebio protiv svojih građana u trenutku ćutanja i tišine za žrtve novosadske nadstrešnice.
Iako je nelegalno nabavljeno i još uvijek je nelegalno sredstvo režim ga je ipak upotrijebio protiv svojih mirnih građana.
Sada bi i struka i nauka morale izaći sa podacima o posljedicama po zdravlje i živote građana.
Čak i neka nova tragedija, pa i afera mogu biti okadač za novu lavinu, ko zna.
Kako vidimo i građani Mađarske su izašli na ulice i počeli javno da dižu svoj glas protiv Viktora Orbana.
Za razliku od građana Srbije i Mađarske koji godinama trpe svoje autokrate i koji ipak pokazuju da im je stalo do svojih država nama u Bosni i Hercegovini izgleda ne smeta ništa. Od njenog dugogodišnjeg pljačkanja, lošeg stanja u svim segmentima pa do njenog institucionalnog uništavanja i pokušaja teritorijalnog rastakanje.
Trideset godina svjedočimo kriminalu i korupciji, svjedičimo enormnom bogaćenju političara svih boja, naročito onih etničkih, svjedočimo lošem obrazovanju i zdravstvu, svjedočimo nesigurnostima svake vrste i odlasku ponajviše mladih iz ove zemlje i opet nam takvi političari uspijevaju godinama da se nameću, da nas vode, ali i unose nemir i strah od nekih novih sukoba.
Građani Bosne i Hercegovine moraju prihvatiti i shvatiti da krminalci i korumpirani političari ne mogu voditi i graditi normalnu državu, a niti nam o državi mogu i trebaju brinuti komšije i susjedi. Za njih smo mi samo komad interesantne teritorije.
Najgora društvena dijagnoza jednog naroda, pa i nacije je kriza identiteta.
Ona se ne liječi praznom demagogijom već se gradi i učvršćuje vidljivim i opipljivim elementima koji bi nas trebali učiniti ponosnim građanima Bosne i Hercegovine.
Deklarativni i folklorni ponos isto toliko je opasan kao i otvorena mržnja.
U oba slučaja gubi država Bosna i Hercegovina.
Zadnjih par mjeseci svjedočimo brutalnom napadu na suverenitet i teritorijalni integritet države, podgrijavan svaki put iz komšiluka ili susjedstva.
Svjedočimo zarobljenosti države okvirima dejtonskog mirovnog sporazuma koji je istini za volju zaustavio rat, ali i zahvaljujući političarima postao okov za normalno funkcionisanje države, pa i izgovor za buduće korake ka secesiji.
Nedavni potezi Narodne Skupštine, vlade i predsjednika entiteta Republika Srpska uveli su Bosnu i Hercegovinu u još jednu vrlo tešku političku krizu, a građane u još jedno stanje neizvjesnosti, zabrinutosti i straha.
Tačno je da je država reagirala, i sada samo treba pustiti nadležne institucije i agencije da rade svoj posao.
Isto tako je tačno da nadležne institucije sigurno ne bi tako promptno reagirale da nije bilo snažne i nedvosmislene osude akata secesije i podrške državi u prvom redu od strane američke administracije, a potom i od zvaničnika institucija i država EU i drugih međunarodnih političkih i vojnih subjekata i faktora.
Prebrodiće Bosna i Hercegovina i ovu krizu, ali ako se opet poslije stišavanja i ove bure nastavi sa uobičajenom krađom, kriminalom i korupcijom na svim nivoima onda neku drugu šansu i ne zaslužujemo.
Danas smo svi zabrinuti.
Građani u prvom redu ne bi trebali nasjedati lažnim obećanjima nekog sretnijeg i boljeg života i blagostanja koje čeka bilo koga izvan granica Bosne i Hercegovine.
Sreći se možemo nadati samo ako je uspijemo izgraditi u okvirima Bosne i Hercegovine.
Čak i bosanska puška u rukama ministra odbrane nije samo u funkciji odvraćanja nedobronamjernih već mora biti i izazov za ostale bosansko-hercegovačke ministre i vlade da rade i grade, pa da se i oni slikaju sa nekim drugim našim domaćim proizvodima koji će nas ili braniti, ili hraniti, ili učiniti privredno moćnijim, i koje možemo, osim za vlastite potrebe, plasirati i na druga tržišta pa tako postati ekonomski jačim, ali i uticajnijim.
Dosta je bilo prolijevanja krvi, vrijeme je za znoj, a samo u uređenoj državi može se osjetiti slast znoja.
Nažalost, u neuređenoj državi krv je najjeftinija jer je uglavnom sirotinjska, narodna. Valjda smo svi bar toliko pametni.
