ILI: Preoravanje državne vlasti je u toku – trojka sa sarajevskom i ona iz opozicije RS-a sa banjalučkom adresom sabrale su 19, ali im za većinu u 42-članom Domu fale četiri HDZ-ove, zasad neuhvatljive ruke
Štošta očekivanog, ali i iznenađujućeg, zbivalo se minule sedmice u vezi sa započetim prekopavanjem državne vlasti nakon odluke trojke da iz nje izbriše SNSD. Najviše pažnje je, očekivano, privuklo novo izdanje igrokaza u Predstavničkom i Domu naroda Parlamenta BiH. U oba doma su nekako usvojena dva zakona, ključna za podizanje rampe na uštopanom evropskom putu – o kontroli granica i zaštiti ličnih podataka. Neki su bili zatečeni, neki šokirani kad je za ove zakone glasao i SNSD, koji je, samo sedmicu ranije, bio ljuto protiv njih. Odgovor na pitanje otkud taj zaokret, nije teško dati. Kao i na upit zašto se SNSD koprca u nimalo svojstvenoj kooperativnosti i razumu, koji im nikad nisu bili jača strana.
Dan kasnije, nije uspio pokušaj trojkinog nastavka prekopavanja državne vlasti kroz smjenu SNSD-ovog Nikole Špirića iz Kolegija Doma naroda. Bio bi to nastavak posla koji je već obavljen u Predstavničkom domu brisanjem Nebojše Radmanovića iz Kolegija. Špirić nije smijenjen, a glavnu rolu je, bacajući mu pojas za spašavanje u vidu zaštite Poslovnika o radu Doma, odigrao predsjedavajući Dragan Čović. Njegovo nemušto i nelogično, pa i nesuvislo obrazloženje da se na takvoj sjednici ne može mijenjati utvrđeni dnevni red, konkuriše za antologijske primjere prozirnog igranja s pervertiranom demokratijom. Što, naravno, nikoga ne iznenađuje ako se zna da je nedavno Čović u okolini Mostara bratski doručkovao s Miloradom Dodikom, da je podebljano partnerstvo i da se takav njegov manevar u Domu naroda jedino i očekivao.
Dok su trajali napori da se osovina HDZBiH – SNSD predstavi neraskidivom i kao beton čvrstom, trojka je uspostavila veze s trojkom – PDP, SDS i Za pravdu i red – koja je opozicija u RS-u i koja je spremna, rekoše nakon svog banjalučkog sastanka, da uđe u državnu vlast pod određenim uslovima. Nisu to neprihvatljivi i neočekivani uslovi, jer se obje trojke podudaraju u najvažnijem – da su protiv SNSD-a i da su za Evropu. No, dosadašnji kontakti su jedino urodili onim što, nastupajući u ime sarajevske trojke, tvrdi Elmedin Konakvić – sa 19 sigurnih ruku, od 42 u državnom Predstavničkom domu. Pošto SDA i DF ne žele imati nikakvog posla sa SNSD-om, preostaje da dvije trojke čekaju potez HDZ-a. Četiri poslanika koalicije stranaka s hrvatskim predznakom, koju predvodi HDZ, tako imaju odlučujuću ulogu, mnogo više od fraze jezičak na vagi: oni će odlučiti, od njih zavisi i od njih (čitati: D. Čovića) čeka se odgonetka zagonetke o tome hoćemo li imati državnu vlast bez SNSD-a i hoće li se, kako nam se slavodobitno obećava, time napokon otkočiti bezumno blokiran evropski put.
Ova odgonetka bi, možda, bila jednostavna i laka kad ne bi bilo one osovine HDZ – SNSD, tačnije, pakta Čović – Dodik. Nezavisno od toga što se dešava mimo njih – posebno javnih istupa, uz ostale, ministra odbrane i potpredsjednika SDP-a Zukana Heleza, predsjednika SDS-a Milana Miličevića, potpredsjednika PDP-a Igora Crnatka ili čelnika Za pravdu i red Nebojše Vukanovića – ne bi se moglo reći da nam nije jasno na čemu smo sada, gdje je i zašto zapelo i, pogotovo, u čijim rukama su najjači aduti. Kako god nekom zazvučalo to što sve balansira na rubu apsurda, jer smo u situaciji, na šta je zaboravne podsjetio Nebojša Vukanović, da sudbina zemlje i evropskog puta zavisi od stranke (koalicije), koja nema ni deset posto osvojenih glasova (četiri od 42 poslanika u državnom Predstavničkom domu), to je opora istina, bez koje se dalje ne može.
Pogotovo kad se u obzir uzme ono što je u petak, ne odustajući od (ne)optimističke tvrdnje da nije vrijeme za pretumbavanje vlasti, Dragan Čović demonstrirao kao školski primjer kontradikcije, s grubim međusobnim isključivanjem dvije ključne činjenice: nastavak s upornom tvrdnjom o evropskoj opredijeljenosti, o tome da je baš HDZ njen predvodnik i da to nema alternative, a istovremeno ostaje u bratskim odnosima sa Dodikom, koji opetuje da je “Evropska unija podvala, na koju balkanske zemlje ne smiju pristati”. Najgore i najopasnije bi bilo da je to znak Čovićevog odnosa prema našoj inteligenciji i zdravom razumu, posebno uz ono “mi ćemo to uraditi, bar ovako, javno i u komunikaciji, izravno s tim ljudima, bez javnosti, dok ne vidimo šta dobivamo…” (?!)
Uz tekuće čekanje, u kojem će dvije trojke morati da se strpe neko vrijeme – pod uslovom da se, kad se sastanu licem u lice, usaglase na ključnim pitanjima – do konačne HDZ-ove odluke, naravno drukčije od neodustajanja od pakta sa SNSD-om. Strpljenjem ćemo morati da se naoružamo i svi mi, posebno oni koji su razumjeli poruku našeg ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića nakon sastanka sa američkim, britanskim, turskim i japanskim ambasadorom u našoj zemlji o dometima i značaju sadašnjih dešavanja u državnoj vlasti. I o tome da se nazad neće ići, a da korak naprijed zavisi od konkretne adrese, konkretnih ljudi i konkretnog odgovora na pitanje za šta su oni na djelu, a ne samo na šupljoj priči.
ilustracija – Benjamin Krnić
