Da li je stvarno današnji bojkot reakcija na poskupljenja, ili tek puki vapaj amorfne mase što se građanima zovu, da svoju savjest umiri.
Da li možda danas stidljivo prepisujemo bunt studenata i građana Srbije, pa da makar na jedan dan za nešto i mi dignemo svoj glas.
I najvažnije pitanje, vjerujemo li iskreno da ćemo bojkotom, makar on trajao i do Ramazana išta riješiti. Možda će se cijena Milke vratiti na staru, al’ šta ćemo sa strujom, grijanjem, prevozom.
Da bi stvarno nešto napravili prvo se moramo kao društvo resetovati, moramo prvo vratiti samopoštovanje činom priznanja da sve što nam se do sada dešavalo uzročno-posljedična je veza našeg odnosa spram pitanja države, politike, izbora, stranaka i političara.
Do sada smo se uglavnom bavili posljedicama, u uzroke nismo dirali jer smo licemjerni.
Gledamo kako političari dižu sebi plate i paušale, a mi u znak protesta danas nećemo u prodavnicu. Nema veze, sutra ćemo namiriti što danas kupili nismo.
I opet su moji dobri, a tvoji su izdajnici.
Za sitni šićar sve dajemo i prodajemo, svoje lopove branimo jer i oni brane svoje.
Hoćemo sve kao u Japanu, da ne spominjemo zapad jer su neki već počeli da naginju onom drugom istoku i Rusiji, a nepismene i lopove biramo.
Cirkuskim predstavama koje imamo poslije svakih izbora dajemo novi legitimitet na sljedećim novim izborima i tako u krug. Političari će opet dizati svoje plate, trgovci cijene, a svekoliki narodni puk će negodovati.
Do kada, e to je do nas? Da li do ovih narednih izbora, ili nekih drugih u sljedećem vijeku?
Samo da se zna, mi nemamo prijevremenih izbora.
