ILI: Boravak predsjednice Evropske komisije u našoj zemlji je pokušaj infuzije, ali i podsjećanje na cijenu zaostajanja za zemljama Zapadnog Balkana nakon briselskog odbijanja naše Reformske agende
U sve većoj prašini, smišljeno zategnutim i namjenski zamućenim odnosima, kojima je obojen cio oktobar – uz aferu o terorističkim kampovima, novu ostrašćenost zbog Prijedloga zakona o državnoj imovini nakon odluke Predsjedništva BiH, finiširanja postizbornih računa, demonstriranja Dodikove zrakoprazne moći i ugleda u ruskom zagrljaju u Kazanju i BRIKS-u i “otkrivanja” povampirenja KOS-a, što je samo naizgled u drugi plan tisnulo debakl s Planom rasta – boravak predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen (i političko-etički efektan odlazak u Jablanicu, odmah po slijetanju na Aerodrom u Sarajevu) trebalo je da bude nimalo nježno podsjećanje na to da nije ni slučajno, ni naivno briselsko odbijanje naše Reformske agende. Preciznije rečeno: pametnom bi trebalo nešto značiti to što je isti posao dobio prolaznu ocjenu u slučaju ostalih pet zapadnobalkanskih zemalja – Albanije, Crne Gore, Kosova, Sjeverne Makedonije i Srbije, a mi, eto, ostadosmo na začelju i ove kolone.
Nije nam nikakva utjeha to što je, dva dana uoči posjete visoke gošće – u svoje ili u ime trojke? – Nermin Nikšić rezignirano izjavio da joj se nemamo čime pohvaliti. Nije nam rekao ništa novo, ali nam je uskratio najvažnije – da kaže šta, kako i hoće li se uopšte dalje. Jer, poslije dva odgođena sastanka lidera državne vlasti, samo se nagađa novi termin tog susreta, ali bez znakova spremnosti da se krene naprijed, nakon sedmomjesečne paralizovanosti našeg evropskog puta – od marta dosad. Jedino smo zasuti papagajskim i beskorisnim ponavljanjem dosadašnjeg učinka i ispunjavanja 111 zadataka, dok ona dva ključna – Ustavni sud BiH i Vijeće za državnu pomoć – ostaju naciopatski ukopana.
I onda nas pohodi predsjednica evropske vlade. Očekivano, ponovila je želju “da Bosna i Hercegovina pravi iskorake na evropskom putu” iako zna da odavno zapinjemo o gomilu sabotaža, blokada, uslovljavanja i kaprica, a još bolje to s kim kod nas ima posla. Ali, izgleda da to neki ovdje još nisu dokučili, istovremeno s običajem da proizvođače tih opstrukcija zbog toga neće zaboljeti glava, niti se boje posljedica. U nekim trenucima to ide u tačku, pa je, na primjer, jedna mlada TV novinarka, koja je u petak izvještavala o boravku predsjednice Evropske komisije u našoj zemlji, poneseno ustvrdila da “naši lideri nisu sposobni da ostvare obaveze iz Plana rasta”. Vjerovatno slučajno, pogriješila je: lideri na koje se to odnosi itekako su sposobni, ali – za opstrukcije, blokade, kočenja, pa je istina to da oni neće, ne žele i opiru se, sve otvorenije, evropskom putu.
A opiru se, blefiraju spremnost i uspješno vuku nazad zato što u rezervi imaju druge opcije, okrenuti su drugim (bližim i daljim) stranama i nageti ka onima na koje računaju mnogo ozbiljnije nego na Evropu i Uniju. Nova prilika za to je saga o ovdašnjim kampovima za terorističku obuku za djelovanje protiv Moldavije. Dodikovi dežurni priručni megafoni nisu ni časa časili, potrčavši da se oglase tim i povodom državne imovine: zaredali Siniša Karan, ministar policije RS-a, Nenad Nešić, jedan, i Staša Košarac, drugi državni ministar (sada zadužen za reagovanje na istupe Elmedina Konakovića), pa neizbježna parlamentarka Sanja Vulić, koja nam “stručno” objašnjava neku svoju verziju Dejtonskog sporazuma, a tu je i članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović s tvrdnjom da je “Srbija svjetlosnim godinama odmakla od BiH”, zaboravljajući da je to, ako je tačno, i njena zasluga, jer sjedi u vrhu naše države. Nakostriješeni poput pijetlova na bunjištu, nasrću na “političko Sarajevo”, koje “izmišlja terorističke kampove”. U žaru borbe zanemare to da je informaciju o svemu objavila moldavska policija, a ne “političko Sarajevo”. Istina je nevažna u odnosu na povod za to da se nacionalpolitika aktivira i suprotnosti izoštre.
Kad u takvoj klimi frau Von der Leyen, uz optimistički službeno lepršav osmijeh na licu, pred novinarima izrazi podršku Unije našoj zemlji, obeća hitnih 20 miliona eura poplavljenim područjima, zahvali Borjani Krišto “na posvećenosti BiH evropskom putu”, čak doda da je “ova zemlja, ipak, daleko odmakla” i da “smo spremni pomoći u finaliziranju Plana rasta” – sve to godi ušima. Toliko da Borjana Krišto “želi vjerovati kako će BiH raditi na temeljima međusobnog uvažavanja, dijaloga i poštivanja ustavne strukture”, te da će se na dodatnim mjerama “raditi predano”, “svjesni obveza, kada je riječ o zakonima o graničnoj kontroli, sudovima BiH, VSTV-u i Izbornom zakonu”.
Poslije svega, Ursula von der Leyen je ispraćena put Beograda, ostavljajući nam sve što zagađuje i zamagljuje naše evropsko sutra. Nije rekla, ni morala kazati: njena posjeta i razgovori su bili infuzija i podstrek, ali i podsjećanje na to da zaostajanje za ostalih pet zapadnobalkanskih zemalja košta i imaće posljedice. To dobro znaju naši ključni igrači, s kojima se Ursula von der Leyen nije susrela. Naročito oni koji ne kriju to da ne žele i neće ono što nam je briselska zadaća, već ono što nas zakiva na začelju mnogih, a sada i kolone zemalja Zapadnog Balkana.
oslobodjenje.ba
