Zov dalekih korijena i da se ništa slučajno ne dešava * Nakon Panonike Orašje poviše Tuzle moguće nova turistička destinacija.
Piše: Sead Hambiralović
Kao uvod kratka predpriča o našim gastarbajterima na privremenom radu u Njemačkoj: Muhamed Atlagić, Milan Mičić, Omer Omerbegović, Damjanka Čizmić, Veselko Vulin…I ta među ondašnjim “jugovićima” sveprisutna razapetost ni tamo ni ovamo, toliko autorski zaintrigirala, posebno vezano za njihovu djecu pa je nadošla knjiga PRAVA DOMOVINA, nemal bukvar za dopunske škole. I ne prvi put oko mojih ideja čim se osjete “pare” pojave se maheri da kupe kajmak.
Onda koji Muhamedov životni peh – godinama u gepeku “askone” prevozio sve što treba za vlastitu firmu, pa i čitav rasklopljeni tokarski strug! I samo da se krene- zarati se! Ili Milan- niko više nije volio Zvornik od njega i samo je on mogao sa tolike duše napisati onaj tekst za novine. Na kraju otvorenog pisma inicijali- da izbjegne belaje…), posebno Omer sa Capardi i njegova linija Zvornik- Manhajm…
Jah, i tugo naša – eto i još groznijeg “nastavka”. Nekoliko decenija kasnije i nove knjige NOVO SUNCE, posvećene onima koji su morali ne svojllm voljom napustili domovinu…
BERLINSKI PACOVI
I nema ga ko ovako ili onako nije zakinut, a ratni potpaljivači i profiteri ovoga svijeta, na ovome ili onome biće naplaćeno! Pa i zbog svih onih dječijih suza. Kojima ništa nije bilo jasno još od gastarbajterskih (ne)vremena. Zašto su roditelji vani – Draganu i brata zapalo da budu u Siminom Hanu kod babe i rodbine. Pa u šestoj haj u Berlin koji je dočekao “grao” sa smogom čudnog mirisa i pacovima koji su joj ostali životna mora i paranoja. Ima ih u podzemlju višemilonskog velegrada duplo više nego nadzemnih stanovnika!
A onda život krenu nekim svojim tokom. Ništa nova sa svim gastarbajterskim frustracijama, potom izbjegličkim gdje se lome porodice, zdravlje – spasavaj se kako ko zna i umije uz hećime i tablete, da se lomilo do onih najtananijih niti razuma. U detalje nema potrebe, nema ga u familiji ko ne bi mogao ispisati knjigu od bar dvjesto strana sa naslovom Kako sam ostao (ne)normalan!
A kada se sve nekako posložilo, pristigle i poodrasle Janina, Indra i sin Aaron, solidno situiralo počeo je kopkati zov zavičaja koji je ostao u dalekim, dalekim maglama.
Odjednom je poslije mnogo godina poželjela na jug, ali je bio problem pasoš. Nekako se i to riješilo i više nije bilo prepreke oko njenog nauma. Djeca su praktično polunijemci, željela je da im nešto ostavi iza sebe, da bude trag od mame. Za ovaj poduhvat odmah je bio zaintetesovan Aaron, student farmacije. I bezrezevno muž Raina Schuble.
Prethodno je obavila sve predradnje oko mogućnosti kupovine kuće. Pošto pripada generaciji koja je “odrasla” na e- tehnici ispregledala je svu ponudu u okolini majkine Tuzli i zapala za oko kuća na Orašju poviše grada. I koji peh, dozna o klizištu od prije deset godina i da je udaljena svega 150 metara. Trenuto razočarenje je kratko trajalo – bacila se na sve dostupne informacije, novinske tekstove, mišljenja stručnjaka- razumno izvagala i – prelomila! Uz dodatni motiv koji dobi na velikoj važnosti: majka je Lukićka koja je prve korake napravila nekoliko stotina metara zračne linije zapadno u sada od gpdina i godina zarasloj staroj kući. Nakon izgradnje nove u Siminom Hanu preselili kada su uslijedila ova ili ona previranja, stiće i milicije pred vrata… Bolje preskočiti, kao i sve muke u tuđini. I evo ko će da sastavi pokidana djetinjsta i živote i nastavi jednu neobičnu bosansko- njemačku priču.
Kada je našem kolumnisti nedavno na Orašju poviše Tuzle pokazana kuća Dragane Riger i Raina Schuble odmah je “kliknulo” nakon pogleda sa njihovog balkona. Ostalo je krenulo filmskom brzinom. Ovaj neobični bosansko- njemački par kada je stigao na kraći “radni odmor” po prvi put sreli. I, naravno, udešen je fotos na balkonu koji je uvod u jednu moguće veliku priču…
DOBRI ZNACI
Sve se odigralo filmskom brzinom. Oko administracije sa meklerom majka je puno pomogla, a kao sat je štimala korespodencija sa građevincem Jasminom Porobićem oko renoviranja, a sav namještaj nabavljen preko intetneta i na dljinu.
Dragana je ushićena nakon nekoliko zadnjih dolazaka.
– Pozicija kuće, pogled, lokacija, ćist zrak – s v e !!!
Naravno, zanimljivo je bilo doznati šta na sve veli Rainer, koliko se uspio “odomaćiti”:
– Osjećam se kao kod kuće! Uživam u ovoj ljepoti i vrsti slobode naspram u mojoj zemlji (Hehe, eto svi vi naši, pročitajte još jednom a udruženo sjebajiete vlastitu zemlju, potpomognuto sa još nekoliko strana!, op.a.) Volim ove ljude i njihova topla srca. Biću sretan i ponosan ako ova naša odluka bude inspiracija i za druge…
I koji peh neki dan kada smo u detalje sve isplanirali, radosni kako nam je sve išlo na ruku: po “scenariju” trebala su 2 fotosa- jedan svakako na slanim jezerima. Za prvi “zbor” u 9.00 kod suvenirnice, drugi pred zalazak sunca na njihovom balkonu.
Dragana i Reiner stigli zabrinutih lica(?!). Prethodni dan se okliznuo ispod tuša na trećem jezeru i nezgodno pao – sa otokom je na lijevoj ruci.
E hebi ga..! Stavljali su rakijske obloge. Ima bola, a otok ne popušta. Valjaće se hećimu… Vidim još nisu stigli medicinari u obližnoj improvizovanoj ambulanti. Haj da zbrzimo planirani fotos kako sam zamislio da ide uz naslov kolumne. Vau, za par minuta “topen”. Ubrzo gost je sa suprugom u sanitetu za UKC…
Poslije nekoliko sati Dragana javlja da je Anđeo (tako se inače oslovljavaju i sasvim dopalo!) dobio gips i prvo će malo da se “smire” doma, pa da se vidimo tad i tad…
(Pretpostavljao kako su prošli. Najgore kada su je poslali u poštu da plati račun, a red u nedogled…). Sve vrijeme dobroćudni Reiner je šutio, ali ostaje pri onome što je rekao. Dosta mu je prenijeto i oko mojih dijasporno- povratničkih iskustava, pa će trebati još što- šta “uvježbati” i biće sve ok.
KOS DONOSI SREĆU
Sve su prilike da će ovdje Dragani Riger izblijedjeti strašna dječija sjećanja na one milionske berlinske pacova. Kojih na Orašju, naravno – nema. U povelikoj bašti dosta je bujno, ima voća, a fazan čim oko podneva sleti javi se iz njihove ili susjedne zapuštene. Vlasnika nema, haman digli ruke od imanja i kuće, gdje fazan može da bira “ispašu”. A svako jutro oko šest doleti mrki kos sa žutim kljunom. Kulturno zukuca 3- 4 puta na prozorsko okno sa istočne strane i opomene da je vrijeme ustajanju. A ne treba ga tjerati jer donosi kući dobre vijesti- sreću i ljubav!
. . .
Nakon dosadašnje inspitarivne dvije objave sa Orašja:
https://boljatuzla.ba/fotos-dana-orasje-na-ilincici-sead-spazio-usnulu-azbahu/
https://boljatuzla.ba/bijeli-golub-ponovo-neleti-548-lampa-sa-banje-presla-u-gljive/
ova treća bi mogla biti prelomnica u kojem će se pravcu. Uskoro idu fotosi sa najugroženijeg dijela klizišta i razgovor sa onima čije kuće su “sletjele” ili srušene. Obeštećeni su, ali ima nešto što nema novca koji može nadomjestiti.
Ovaj par iz Frajburga se opredijelio za vedrinu i dobro im ide. Pa i te turističke teme ne bi trebalo sa podsmijehom. Sjetiti se kako je počelo u Međugorju, a bio “izvidnik” od strane poznatog švedskog biznismena kada se desila zanimljiva sekvenca na Visočici prije nego je sve krenulo, potom u Lješevu ko je “doletio” iz Hercegovine da “pravi posao”. Od top mogućnosti slanih jezera pa sve do Drine nema ima- nema , sve na tanjiru i golim okom vidi. Pa bujrum narode- evo šta bi moglo ako ima (pre)ostale pameti i bez miješanja politike: mirovno- turistička ponuda, obrazovanje mladih, ekologija i zdravstveni aspekt valjda bi trebalo da je interesantnije i korisnije nego naduravanja, kaprica, ratnih prepadanja i eto nam Novog Međugorja…
____________
Kolumne u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje &GljivaMira; Prenose portali: BHDINFODESK ili BIH DIJASPORA INFODESK u Engleskoj, Bolja Tuzla, Šeher Banjaluka u Švedskoj i Fb. stranice GljivaMira i Zvornik kroz sela, mahale i čaršiju; info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com Reference osnivača projekta OVDJE
