Pozorišne/Kazališne igre već nekoliko godina baštine tradiciju sjećanja na one koji su svojim radom i angažmanom ostavili neizbrisiv trag u kulturnom i javnom životu BiH. Trećeg festivalskog dana u salonu Doma kulture, u okviru pratećeg programa, održan je Hommage dvojici velikana bh teatra i glume Nijazu Alispahiću i Mirsadu Tuki. O njima su govorili profesor i književnik Almir Bašović, dramaturg Kemal Bašić, direktor Narodnog pozorišta Tuzla Mirza Ćatibušić, teatrologinja, dramaturginja i rediteljica Dubravka Zrnčić-Kulenović, glumica Hasija Borić Stojić.
Kemal Bašić je u uvodnom kazivanju napomenuo da je bh književnost u godini dana ostala bez velikih imena književnosti poput Dževada Karahasana, Marka Vešovića, Nijaza Alispahića, Abdulaha Sidrana, Ivana Kordića… te da bi, zasigurno, i mnogo veće književnosti od bosanskohercegovačke teško podnijele takve gubitke.
KEMAL BAŠIĆ
Nijaz Alispahić rođen je u Kozluku 1949. godine, u Narodnom pozorištu Tuzla kao dramaturg je radio od 1978 godine. Njegov rad u Tuzlanskom narodnom pozorištu je nešto što je gradilo identitet te kuće i on je neko ko je oblikovao to pozorište. Imao sam priliku da radim u NPTZ kao dramaturg na nekim predstavama i taj susret sa Nijazom, ta neposrednost, taj način sa kojim sam ja mogao razgovarati sa njim kao da smo vršnjaci, način na koji je on meni govorio o pozorištu, predstavama, o onome šta se tu radilo, kako je to izgledalo, i ta igra u njegovom jeziku koja je uvijek bila prisutna i životopisna oduvijek me fascinirala.
Mirsad Tuka rođen je u Tuzli 1965. godine, glumom se počeo baviti u tadašnjem dramskom studiju. Akademiju je završio u Beogradu, a od 1996. godine bio je stalni član ansambla Kamernog teatra Sarajevo. Mislim da se nedostatak Mirsad Tuka već osjeti, on je bio glumac koji je ostavljao dojam, ne sjećam se kada sam pogledao predstavu u kojoj je glumio, a da mi njegov lik nije ostao posebno upečatljiv.
ALMIR BAŠOVIĆ
Nijaz Alispahić je bio zasebna niša u našem teatru, čovjek koji je bio ozbiljan dramaturg, tri puta je dobio nagradu udruženja profesionalnih kritičara, pozorišnih ljudi za repertoar. On je u vrijeme kad to nije bila moda vraćao svoj jezik tradiciji. Vi kad čitate ono što je on pisao, to je iznutra organska potreba za jezikom predaka bez imalo ideologiziranosti. Sve vrijeme se bavio našom tradicijom i nije slučajno da je prvi libretista.
Upoznao sam se sa Nijazom 2004. godine u Tuzli. Nikada neću zaboraviti taj susret, obično mi u našoj kulturi imamo ljude koji nam žele biti babo (otac), Nijaz je bio jedan od rijetkih koji je želio da bude moj stariji brat. Dočekao me u pozorištu i pozvao me na gemišt u 10 u jutro. Odveo me u aščinicu kod pijace u Tuzli. Gemišt je njemu bio pače sa malo supe, i tako smo se družili uz gemišt. I danas se često sjetim te njegove neposrednosti, ljudske geste koja bi značila „neću ti ja ništa pametovati, haj'mo se mi preko kašike upoznati, pusti ovo ostalo“… Bio jedan od ljudi koji je osvjestio koliko je u BiH bošnjački dramski pisac ugrožen. Prvi je koji je pokazao da Hasanaginica može biti i igra, kroz motiv i obradu tog motiva, patetičnog u najljepšem smislu te riječi. Hasanagicom je uveo pitanje teatra u teatru. Nijaz je uvijek bio i ostao djete sklono igri i pažljivo je njegovao to djete u sebi, i ko god ga je poznavao znao je da je i u komunikaciji uvijek imao vrstu djeteta. Bio je čovjek koji se igra sa jezikom, sa duhom i sa prijateljtvom, sa profesijom i sa pozozorištem. Mislim da je Nijaz Alispahić jako njegovao i čuvao igru i da je pomalo nama u amanet ostavio da ne zaboravimo da se igramo.
ALMIR BAŠOVIĆ
Mirsad Tuka je bio čudan lik, a veliki glumac. Ima meni jedna jako lijepa priča koja pokazuje da je čovjekov karakter neodvojiv od njegoe sudbine. Mirsadov otac je radio u Tuzlanskom pozorištu kao šef tehnike i on je da on ne zna, otišao u Beograd upisati Akademiju. Otišao je u Beograd bez dinara, sa starim koferom, spavao je u neboderu, zaglavio bi lift između dva sprata, stavio kofer i tako spavao. Ujutro kada raja krene na posao oko šest sati, on bi se se pravio da i on ide na posao sa koferom. Prošao je prvi krug prijemnog ispita i jedan njegov kolega uočio je njegovu situaciju. Pozvao ga jedan dan kući da prespava kod njega. Pristao je poslije kračeg nagovaranja, a kada su ušli u njegov stan, kolega ga je uveo u sobu svog oca, i kazao da će tu spavati. Razgledajući okolo, vidio je nagrade i plakete i shvatio da je došao u sobu Bekima Fehmiua i da je taj kolega njegov sin. Kaže rekao je sebi ako je sad ne upišeš, ne znam šta ti još treba.
Moje sjećanje za Mirsada Tuku veže se uz Nijaza Alispahića jer je on igrao Hasanaginicu u njegovoj drami i to stvarno bilo moćno, dobro, ono od čega naše glumište pati, a neće niko da izgovori, to je govor, Mirsada su podjednako čuli ljudi i iz trećeg reda. To je bio glumac od formata. Uvjerio nas je da može napravitii ulogu bez i jedne replike. Bio je kultiviran glumac po tome što je pokazao da ne mora igrati glavnu ulogu da bi nosio tu predstavu, ne mora biti u centru pažnje, ali može suštinski obogatiti pozorišnu predstavu. Volio je pozorište, igrao je predstavu Prah, par dana prije njegove smrti što dovoljno govori o tome. Bio je glumac koji daje sve od sebe i koji igra najbolje što može.
MIRZA ĆATIBUŠIĆ
Nijaz mi je prije svega bio drugar, stariji brat. Jako je važno reći da je on bio čovjek koji je u pozorištu bio u tri vrlo različita vremena, u vremenu prije ‘92., u vremenu ‘92. i posslije ‘92., odnosno ‘95. To su tri potpuno različite okolnosti i u tom smislu je jako važno istaći i pored toga što je stara škola, njegovu fleksibilnost da se prilagodi datom vremenu i datim okolnostima. Njegova djela i njegov angažman pokazuju tu njegovu fleksibilnosti, sposobnost i dokaz njegove veličine i njegove inteligencije da se prilagodi različitim vremenima. I iz svaka od ta tri različita konteksta i tri različite epohe postojanja pozorišta u BiH izvlačio je najbolje. Dobijao je vrlo prestižne nagrade nekoliko godina za redom, za najbolji repertoar u vremenima kada se igralo u Tuzli po podrumima i u nekim improvizovanim prostorima.
Govoreći o Mirsadu i Nijazu mislim da više govorimo o sebi, koliko nam nedostaje tih osobina koje krase njih dvojicu, koliko nam nedostaje pristojnosti, profesionalizma, odnosa prema poslu. Ja kao jako mladi glumac obožavao sam gledati Mirsada na sceni. Moja prva predstava koju sam gledao u kojoj je on glumio bila je SARTR- ova predstava „Dr. Šuster“ i od te, pa do posljednje „Prah“ koju sam gledao i koju je on odigrao, svaki put put bi bila mala škola glume. Posebno ću se osvrnuti na predstavu „Prah“ koju sam manijakalno preporučivao mladim kolegama. Pored vrhunskih dvoje profesionalaca Gordane Boban i njega , ta predstave je bila jedna škola dramskog realizma. Velika rupa ostaje odlaskom ovakvih ljudi.
DUBRAVKA ZRNČIĆ KULENOVIĆ
Moj prvi susret sa Nijazom bio je ovdje u Jajcu na Pozorišnim/Kazališnim igrama 1978. godine, i od tada kako smo se pronašli do zadnjeg dana njegovog života bili smo u komunikaciji. Nijaz je bio pravi epski čovjek. Kada bi se sjelo s njim za stol zaista smo morali svi da učestvujemo u njegovom ritmu i u njegovoj priči, on nije držao mikrofon da sam priča , nego nas je uvijek uključivao u razgovor, i ono što me posebno uvijek fasciniralo je da je bio strašno znatiželjan. To opet govori o toj dječijoj duši koja stalno ima potrebu da nešto sazna. 2017. godine dobila sam pošiljku na adresu SARTR-a gdje sam radila, otvaram pošiljku u njoj knjiga „Putopisi s onog svijeta“ sa jednom predivnom posvetom, čiji je autor Nijaz. Od tada pa sve do smrti stalno smo pisali, on nije htio da koristi kompjuter nego smo pisali pisma. Ako je iko bio nesretan što se jedno vrijeme rasulo i nikako nije moglo da se ponovo uspostavi, to je bio on.
Mirsada sam upoznala 1996. godine kada je došao u Sarajevo, prije toga ga nisam znala, ali sam mu poznavala oca u Tuzli. On je taj čovjek s kojim kada se u momentu upoznaš imaš osjećaj kao da ste se znali od ranije. I jedan i drugi o kojima govorimo danas su takvi i Nijaz i Mirsad. I koliko je Nijaz vezan bio za naša druženja do rata, toliko je Mirso poslije rata. Mirsad Tuka je bio glumac koji je nažalost prerano otišao, on je bio glumački u najzrelijoj dobi i ko zna šta bio on još za bosanskohercegovačko glumište dao i šta je mogao dati. On je glumac koji nije pripadao niti jednom klanu. Mirsina velika osobina bila je bez obzira da li je igrao epizodu ili je igrao glavnu ulogu, on je zasita igrao. Bio je vrhunski profesionalac i primjetna je bila velika etičnost profesije koju je on nosio sa sobom. Mislim da će nam ona najviše nedostajati, jer toga ima sve manje u našim pozorištima. To se ne uči, to se prenosi, a ti ljudi koji to mogu prenijeti nažalost ih nema. Kad god bi se sretali, rijetko smo razgovarali o pozorištu, razgovarali smo o Stocu, o mom posjedu, mojoj poljoprivredi, razmjenjivali iskustva, savjete, obožavao je prirodu. Bio je čovjek iz naroda koji ga je volio, cjenio i poštovao.
HASIJA BORIĆ STOJIĆ
Nijaza sam nekoliko puta vidjela u pozorištu, uvijek je čestitao, uvijek je imao tu kulturu priče. Odgojio jednu sjajnu glumicu, Selmu Alispahić, koju je podigao na radost bosanskohercegovačkog teatra. Nažalost nisam imala priliku da se više upoznam sa njim, ali uvijek se sjećam te neke topline i tog nekog stiska ruke i zahvalnosti.
Sa Mirsom nisam igrala, ali sam ga beskrajno cijenila i voljela. Mogla bih nabrojati puno uloga koje sam gledala i koje su na mene ostavile dubok utisak. Samo bih spomenula tu njegovu vezanost za prirodu koja je jako bitna za čovjeka. Kad bih odlazila na Ciglane na pijacu , prolazim pijacom i neki prodavac viče za mnom: “Hajde bona, glumice, kupi bar kilu ovih trešanja. Sad je Mirso Tuka kupio tri kile”. Koliko ga je “svijet” samo volio, bio je omiljen. Ovakvi dani kada spoznamo naše kratko trajanje na ovom svijetu, i ta smrt. to je nešto što nas čini drugačijima.
ljubaznošću – domkulturejajce.ba
