Čitam sramne izjave nekih ambasadora Bosne i Hercegovine o vlastitoj državi i nisam nimalo iznenađen. Zapravo bio bih iznenađen da su te izjave u duhu njihovog mandata i zastupanja interesa zemlje koju predstavljaju. Naime, način njihovog izbora i diplomatske kompetencije mi za ovakav stav daju pravo. Ali ne želim se ovim tekstom baviti nekompetentnim ljudima u državnoj službi. Nisu jedini. Oni su samo povod za neka druga razmišljanja koju su u direktnoj uzročno posljedničnoj vezi.
Sve to me navelo da se danas intenzivno sjećam 11. septembra 2001. godine. Povod nije sam taj dan, nego jedna fotografija, koju sam bio zagubio, snimljena u Njemačkoj nekoliko godina poslije terorističkih napada izvršenih na taj dan. U suštini ni fotografija nije posebno važna, ali me podsjetila na neprijatnosti koje sam doživio na aerodromu u Frankfurtu po slijetanju, a u direktnoj su vezi sa 11. septembrom 2001. godine. Podsjetimo se, „teroristički napadi 11. septembra 2001. godine bili su niz koordiniranih napada protiv Sjedinjenih Američkih Država koji su se dogodili u utorak, 11. septembra 2001. godine. Prema službenom izvještaju Povjerenstva 911, 19 osoba u službi Al-Qaide, mreže militantnih islamističkih organizacija, otelo je četiri američka aviona. Dva su udarila u Svjetski trgovački centar (WTC) na Manhattanu u New Yorku, po jedan u svaki neboder u 17 minuta razlike, ubrzo nakon čega su se oba nebodera srušila. Treći je avion udario u Pentagon, glavno sjedište Ministarstva obrane SAD-a u općini Arlington, državi Virginiji. Četvrti se zrakoplov srušio u ruralnom dijelu općine Somerset u Pennsylvaniji 130 km istočno od Pittsburga nakon što su putnici pružili otpor otimačima.
Izvještaj Povjerenstva 911 je pokazao da su napadači pretvorili otete avione u najveće samoubilačke bombe u istoriji te su izvršili najubitačnije napade ikad počinjene protiv Sjedinjenih Američkih Država. Napadi 11. septembra su relativno najznačajniji događaj koji se do sada dogodio u 21. stoljeću u smislu općih ekonomskih, socijalnih, kulturnih i vojnih posljedica koje su uslijedile u toj državi i mnogim drugim dijelovima svijeta.
Žrtve se broje u hiljadama: 265 u četiri aviona, 2.595 uključujući i 343 vatrogasca, 23 njujorška policajaca i još 37 policajaca u WTC-u, i 125 civila i vojnog osoblja u Pentagonu. Ukupno je poginulo najmanje 2.985 osoba. Pored WTC nebodera, koji su imali po 110 katova, te pet drugih zgrada, također su bile uništene, ili teško oštećene, i četiri stanice podzemne željeznice. Na Manhattanu je ukupno bilo oštećeno 25 zgrada. Komunikacijska oprema kao što su radio, televizijski i mobilni predajnici su bili neupotrebljivi zbog rušenja telekomunikacijskog tornja na vrhu nebodera. U Arlingtonu, dio Pentagona bio je teže oštećen zbog udara aviona te požara, stoga se jedan dio zgrade ubrzo urušio.“
Zastrašujući podaci i još strašnije posljedice koje je osjetio cijeli Svijet. Sve ove godine pitam se i tražim valjane odgovore na samo jedno pitanje, a ono je: Kakve ja, imenom Sead, čovjek iz Bosne i Hercegovine, imam veze sa onim što se desilo 11. septembra 2001. godine u Sjedinjenim američkim državama?
Ne nalazim valjane odgovore, ali više-manje i danas trpim posljedice.
U čemu je problem?
Ona fotografija iz Njemačke podsjetila me na reakciju graničnog policajca na Aerodromu Frankfurt kada sam mu nakon slijetanja dao pasoš. Pogledao ga, izgovorio moje ime i vojnički odlučno sa ispruženim kažiprstom mi pokazao da napustim red i stanem sa strane, nekih desetak metara dalje uz zid. Zadržao je pasoš. Imao sam uredan pasoš, vizu, pozivno pismo tamošnje organizacije dramskih pedagoga, spisak učesnika radionice koju sutra ujutro treba da vodim, dovoljno novca itd. Gledao sam u red, ljudi prolaze, avioni slijeću, a ja stojim sa strane. Prolazi sat, pa drugi, počeo je i treći. Umoran sam od stajanja, a i otišao mi je voz kojim sam trebao nastaviti do grada gdje se održava konferencija na kojoj sam gost. Nastupa malo zatišje u kretanju putnika i tad me prstom ponovo poziva policajac da priđem. Nešto me pita na njemačkom jeziku. Ne razumijem. Molim ga da ponovi na engleskom, on odbija i ponavlja na njemačkom i podiže ton. Kažem da ga ne razumijem i pitam mogu li nazvati kolegu koji me čeka da on, pošto govori njemački, odgovori. Dozvoljava, telefoniram, dajem policajcu telefon, on ponavlja pitanje i vrlo brzo mi vraća telefon, udara pečat u pasoš i ulazim u Njemačku. Uzimam kofer i krećem prema izlazu, ali tu me, samo mene, zaustavljaju carinici. Otvaraju kofer i čarape po čarape i sve ostalo vrlo sistematično pregledaju. Uključujem im laptop, malo ga gledaju i uredno sve spakovano mi vraćaju, Konačno krećem prema izlazu, ali prošla su već skoro četiri sata od slijetanja. Trebao sam već biti u hotelu u drugom gradu i pripremati se za sutrašnji rad. Vozova nema do ujutro, moram naći spavanje, a i sutra ću sigurno kasniti. Konačno se nalazim sa kolegom koji me čekao i trebao brzo prebaciti do željezničke stanice. Prvo, prije pozdrava, pitam ga šta je policajac uporno pitao. Kolega se nasmija i kaže: Pitao je gdje ćeš spavati, ali u žargonu, tako i da govoriš njemački nisam siguran da bi razumio. Zezao te, ukratko.
Zašto?
Pitao sam se tada bezuspješno, ali kada mi se vrlo slična situacija ponovila u Luci Split pri ukrcavanju na trajekt za Italiju, pa na graničnom prelazu između Hrvatske i Slovenije itd više nisam imao dilema. Problem je bio moj BiH pasoš i moje ime Sead. U meni su vidjeli islamskog teroristu i na sve načine tražili su povod da me vrate ili uhapse. To na određen način traje do danas tako da je skoro svaki prelazak granice prema zapadu traumatičan i vraća slike 11. septembra 2001. godine.
Nekim drugim povodom, a možda i iz puke radoznalosti, dao sam moj uzorak na genetsko istraživanje. Rezultat je 100 % evropski, istina miks je to različitih kultura i naroda, ali evropskih, što se za mnoge koji su me na graničnim prelazima maltretirali sigurno ne može reći. Presudno je uvijek bilo nmoje ime koje im je zvučalo arapski. I dok su me sumnjičili, na moje reakcije uvijek su se pozivali na demokratska načela i temeljna ljudska prava. A zapravo radilo se i radi o politički motivisanoj islamofobiji i izgradnji kulture straha.
Tako do danas.
Kako mi ove slike dolaze u razmišljanje sve više se prisjećam učestalih kratkih napisa sa zabrinjavajućim naslovima iz aprila i maja 2001. godine u raznim američkim novinama. Naime, u to vrijeme Mostarski teatar mladih gostovao je sa četiri predstave u sedam američkih saveznih država. U hotelima smo skoro redovno dobivali novine i zapazili smo vijest koja se ponavljala na različite načine. Naime, sa zabrinutošću se konstatovalo da se posljednjih godina u Sjedinjenim američkim državama značajno povećao broj muslimana. Procenti su bili minorni i nama je to izgledalo kao vic, ali je budilo i sumnju. A onda se par mjeseci kasnije desio 11. septembar, a poslije toga je i moje ime na brojnim graničnim prelazima postalo sumnjivo. I više se nigdje nisam osjećao siguran.
Upravo na tu matricu zakačili su se i pomenuti ambasadori.
Razmišljam: Da li je do mene ili do njih.
