Prije 30 godina (11.02.1994.) u Narodnom pozorištu Tuzla premijerno je izvedena moja predstava “Čekajući Baltazara”, koja je imala 30-tak repriza, snimljena je za TVBiH u oktobru 1995. te je izvođena u Zagrebu, Beču, Zenici, Sarajevu… O “Baltazaru” su pisali Marija Grgičević, Vojislav Vujanović, Strajo Krsmanović… U predstavi su igrali Muharem Osmić (1945-2015) i Nermin Omić, režirao je Tomslav Krstić (1932-2023), plakat je radio Edin Dervišević (1961-2023), a muziku Nedžmija Omerćehajić.
U nastavku, zapis iz knjige Jasne Arzberger „7 života za Bosnu”, Mitterdorf, 1995.
Kako se stvarala predstava „Čekajući Baltazara”
Narodno pozorište Tuzla krajem decembra 1993. godine počinje rad na predstavi „Čekajući Baltazara”, djelo mladog tuzlanskog pisca i novinara Fatmira Alispahića. Pozorištu se u te svrhe struja uključuje samo četiri sata. Akteri predstave, glumci Muharem Osmić i Nermin Omić, te reditelj Tomislav Krstić, rade na potpuno hladnoj sceni u rukavicama, kapama i debelim kaputima.
Dok izgovaraju replike, para im izlazi na usta. Pauzu gotovo da i ne prave, jer za četiri sata koliko imaju struje nužno je uraditi što više, a ako je i naprave onda u nekom hladnom ćošku – piju vrući čaj bez šećera, jer šećera – nema. Direktor pozorišta Eldin Tabučić obezbjeđuje akterima po dvije cigarete, i te dvije cigarete, čija je cijena po komadu po 1 DM, puše se sa neviđenim zadovoljstvom.
Da je neki zapadnoevropski kritičar mogao boraviti na nekoj od ovih „smrznutih” pozorišnih proba, vjerovatno bi mu sve ličilo na neki alternativni teatar, a ne na pozorište koje želi da bude samo pozorište i ništa više. Na kraju probe glumce, reditelja i pomoćno osoblje čeka ručak – po tanka kriška kruha i leća ili riža kuhana na vodi i posoljena, bez imalo masti, ali to im ne smeta da idu dalje i da svojim radom pruže otpor ništavilu u kojem je čovjek sveden na nivo životinje, nad čijim životom ili patnjom niko ne žali niti pak pokazuje ikakvo suosjećanje.
Možda je to bio jedini put otpora umjetnika i kulturnih radnika. Na kraju, predstava „Čekajući Baltazara” od Fatmira Alispahića izvedena je premijerno 11. februara 1994. godine u prepunoj sali Narodnog pozorišta Tuzla, i sva ta stvaralačka patnja vrijedila je onog dugotrajanog aplauza koji je sve podsjetio da u Tuzli – uprkos svemu – ipak živi civilizacija i da neće pokleknuti.
Iz knjige Jasne Arzberger „7 života za Bosnu”, Mitterdorf, 1995.