Piše: Slaven Kovačević
Mogli smo pročitati ovih dana kako je šef Delegacije EU u Bosni i Hercegovini, Johann Sattler, veoma eksplicitno rekao da dva preostala zakona: Zakon o sukobu interesa i Zakon o sudovima Bosne i Hercegovine trebaju biti usklađena sa europskim standardima. Vidjeli smo do sada kako su „europski standardi“ rastegljiva kategorija, koju domaći i inostrani akteri interpretiraju po potrebi, a veoma često izvan stvarnih europskih standarda, onda je korisno reći nekoliko napomena koje se tiču Zakona o sudovima Bosne i Hercegovine, temeljem Mišljenja Venecijanske komisije iz marta 2023. godine o nacrtu zakona.
Isto tako, kako u opticaju postoji nekoliko verzija prijedloga zakona, a da ne znamo šta je stvarni prijedlog koji je nastao iz nacrta Zakona o sudovima Bosne i Hercegovine, podijeliću sa vama nekoliko stavova Venecijanske komisije.
Prvo, “ukidanje” sudova na državnom nivou bez njihove zamjene ekvivalentnim institucijama se ne preporučuje jer to može ometati državu u izvršavanju svojih podrazumijevanih ovlasti. Konačno, bilo bi potrebno razmotriti dodavanje odredbi o pravosuđu na državnom nivou u Ustav Bosne i Hercegovine, kako bi se postavila jasna ustavna ograničenja o diskrecionom odlučivanju samog zakonodavca. Mišljenje Evropske komisije o zahtjevu naše zemlje za članstvo u EU, u ključnom prioritetu 4, također poziva Bosnu i Hercegovinu da “Garantira nezavisnost pravosuđa, uključujući i svoju samoupravnu instituciju (VSTV)”. Takva reforma bi osigurala ustavno učvršćivanje organizacije pravosuđa na državnom nivou.
Drugo, Venecijanska komisija nedvosmisleno tvrdi da bilo koja sudska vlast, odnosno sudovi ne mogu biti popunjavani na temelju etničke pripadnosti, jer se time vrši direktan udar na profesionalizam, nepristranost i kvalitetu samog suda. To se odnosi na sve sudove, sa posebnim akcentom na državne sudove, što svakako uključuje i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Dakle, etničko popunjavanje sudova nije dobro, niti zadovoljavajuće, rješenje po Mišljenju Venecijanske komisije.
Treće, iako na prvi pogled izgleda da je nadležnost Suda Bosne i Hercegovine proširena, ona je zapravo sužena i Venecijanska komisija to argumentira sa time da se utvrđivanje pune nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine za krivična djela nalazi u stavu iz nacrta zakona koji kaže da će Sud procesuirati sva djela iz Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine kao „… i drugih zakona koje je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine”. Bez obzira što je Visoki predstavnik izmijenio Krivični zakon Bosne i Hercegovine i dodao da je neprovođenje odluka Visokog predstavnika krivično djelo, ovakvom postavkom u Zakonu o sudovima Bosne i Hercegovine, nadležnost za procesuiranje takvog krivičnog djela bi bila na entitetskim sudovima, jer je pojedini zakon donio Visoki predstavnik, a nije Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. To svakako nije dobro.
Četvrto, opseg nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine bi mogao biti smanjen, na način da on zasniva nadležnost za niz krivičnih djela, koja na primjer prelaze entitetsku administrativnu liniju, što bi onda radi nedovoljne preciznosti samog zakona, a i bez dovoljne preciznosti o tome ko odlučuje o nadležnosti državnog ili entitetskih sudova, zapravo moglo dovesti do situacija da je opseg nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine značajno smanjen, u korist nadležnosti entitetskih sudova. To, također, nije dobro rješenje.
Peto, kao dobar primjer, potrebno je navesti i sudsko rješavanje sporova u vezi provođenja izbora, gdje bi primjenom rješenja iz nacrta na koje je Venecijanska komisija dala svoje mišljenje, to prešlo u nadležnost entitetskih sudova, jer bi onda logikom utvrđivanja nadležnosti po mjestu nastanka djela, zapravo to bila nadležnost entitetskih sudova.
Zamislite situaciju, u kojoj oni koji žele namještati izbore i imaju kontrolu nad entitetskim sudom, u konačnici i u cijelosti kontroliraju rezultate samih izbora.
Šesto, Venecijanska komisija, temeljem rasprave koju su vodili sa domaćim akterima smatra da je dobro rješenje da se nadležnost suda utvrđuje po obimu štete po državu Bosnu i Hercegovinu, a ne štete po institucije Bosne i Hercegovine, što su dvije različite stvari. Utvrđivanje nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine u prvostepenom postupanju po osnovu štete po državu Bosnu i Hercegovinu, dalo bi Sudu Bosne i Hercegovine potrebne ovlasti da sudi za djela kojima se čini šteta po samu državu Bosnu i Hercegovinu. Na primjer, neprovođenje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koje se tiču državne imovine, moraju biti dijelom nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine, jer bi u suprotnom, prenošenje ovih nadležnosti na entitetske sudove, bez namjere da činim presumpciju, zapravo moglo ostaviti državu bez njene imovine.
Sedmo, svi ovi prijedlozi koji kolaju, a da ne znamo koji je stvarno u proceduri, imaju zajednički imenitelj da se stvori „siva zona“ ili nejasnoća oko utvrđivanja nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine, kao i oko toga, ko zapravo utvrđuje tu nadležnost, što kao konačnu posljedicu može imati smanjenje ovlasti državnog suda. Zato neki tvrde da se nadležnost Suda Bosne i Hercegovine povećava, dok drugi govore da se ona smanjuje, a govore valjda o istom prijedlogu zakona. To svakako nije dobro.
Kao zaključak, nameće se logično pitanje, da li oni koji donose ovaj zakon znaju ove elemente ili ne znaju pa je svaka diskusija o ovom jako važnom pitanju u prostoru populističkih nadmetanja, a da građane Bosne i Hercegovine niko u cijelosti i tačno ne informira šta se zapravo dešava „iza zavjese“.
Nije to samo priča o tome hoće li Apelaciono vijeće/sud biti u Banja Luci ili u Lukavici (Istočnom Sarajevu), već je stvar u nadležnostima Suda Bosne i Hercegovine. Posebno, koliko su razni prijedlozi Zakona o sudovima Bosne i Hercegovine uopće usklađeni sa europskim standardima, što je važno radi mogućnosti da se otvore EU pregovori? Šta je tačan odgovor na ove dileme, zaključite sam
Patria
