Piše: Sead Hambiralović
Jedna sasvim ljudska i autorska drama ulazi u finiš. A moglo krenuti o kaputu s pričom, pridodati i šal koji je davno poklonila Gerd Synnøve Fladby, predsjednica IKK Stord. A o čemu se na prvom fotosu radi na kraju reći. Snimljeno u najkomšijskijoj zvorničkoj ulici a u nedavnoj kolumni https://boljatuzla.ba/bijeli-golub-ponovo-neleti-528-karslundska-staza/
, između ostalog, spominje kapa sa Himalaja i džemper sa Zlatibora. Sada o kaputu mada su modiranja zadnja bitnost. Pokatkad za javnih nastupa i za “slikanje” valjalo prigodno obući.
KAPUT S PRIČOM
Evo ga za vrijeme obilaska imanja slavnog norveškog kompozitora Edvarda Griga. Tik uz more, nedaleko od centra Bergena, na okomitoj stijeni, desetak metara visine, uklesano je počivalište i zatvoreno običnom betonskom pločom. Skromnije nije moglo ali sa bogatom “simfonijom” vjetra i talasa.
Kaput je uslikan i tokom davnog prijema kod rektora sarajevskog univerziteta Faruka Čaklovice sa prof.dr. Azrom Jaganjac. A skinuo u tuzlanskom Narodnom pozorištu nakon premijere predstave “Zašto sunce plače” za vrijeme izjave za medije. I desetak godina kasnije, na promociji knjige Svetlane Broz “Imati petlju”. Valjalo se “ukazati” u novokupljenom odijelu kada izađem na scenu, pa u austrijskom Schwanenstadtu u nekoliko kadrova “Dva Zvornika” i godinu kasnije na otvaranju spomenika na Kazanbašči. A najdraži fotos kako “usvojnom zagrebačkom unuku” Šabetu Avdiću predajem norveški ribarski štap “na revers”.
Sveukupno odijelo obukao svega 5 – 6 puta. Navršilo je “punoljetstvo” i samo sa jednom rupicom od moljca na lijevom rukavu. A kaput oho-ho više zaredao. Nedavno je postava stručno “reparirana” i nastavlja za specijalne prilike.
DRAMA U BOLNICI
Hoće- neće ovaj kaput biti (i) za muzejsku postavku a još važnije- za vikend u bašti porodične kuće zasađena je jabuka, kruška i trešnja. Razlog stoji u zadnjoj knjizi Panonika, priče sa slanih jezera, str. 79 – 90., op.a.)
” Onda će doći gluha noć srijede na četvrtak, ili petak na subotu. Pitanje je jesam li više spavao. Neprestano sam ju imao na oku i povremeno ustajao da nadgledam. Bio sam pomiren da u ovoj sobi ističe pješčani sat…
Onda sam pretrnuo!
– Mama, mama, mama!
Brže bolje uključen je kisik i prikopčani aparati.
Ništa.
Majka je prestala disati…
U ušima je zatutnjalo, a nešto po sredini mene prelomilo.
K r a j.
U sobi se zgusnuo neki čudan zrak. Ode majka. Ode… Sve u tri slova, ode.
Želio sam ostati sam. Zamolio sestre da izađu. Vrata su ostala malo otškrinuta. Osjetio sam da izviruju.
Plakao sam tiho i ljubio njeno lice, milovao nježne ruke, kosu…
Onda sam čuo sebe na njenom lijevom uhu:
– Mama, mama, mama..!
Ništa. Još nekoliko puta… Ništa.
– Ti si moja jabuka, kruška…
Tako sam joj tepao malešan.
– -… I t r e š n j a… I trešnja… – prošaptala je tiho iz dubina.
– O, hvala ti, Svevišnji..!
Uskliknuo sam. Sestre uletješe. Brže bolje kisik…
Kasnije sam vraćao film. Obistinilo se što sam već čuo: sluh je zadnji znak života…”
(Majka poživije još taman toliko dok nije stigao mlađi sin iz Malmea i unuke iz Bergena i Linza).
U rodnom gradu slavnog norveškog kompozitora Sead Hambiralović je realizovao više projekata, koji su nastavljeni i zaokruženi u švedskom Örebru. Nakon definitivnog povratka iz Skandinavije, prije tri godine, šleperom je dovezena sva njegova umjetnička i mirovna “zaostavština”. Ponešto je ušlo u bh. “tokove”, a “glavno” biće ako i koliko bude… (N.A.)
PONUDA
A samo što sam nakon obavljenog u bašti na ulazna vrata stavio novu naljepnicu GljivaMira zadesio se vodoinstalater Mile. Veli super samo da je veća. Podugo objašnjavati oko nove boje klobuka. Ako se izgradi na Diviču temelj biće prečnika 10 , 12 klobuk i visina 12 metara. Ako dobije urbanistička saglasnost… Ili, ako Grad stane iza i mogne sve u “paketu”, plus Eko- park Vidikovac 2 poviše ovog zgođušnog mjesta, međunarodni foto safari Don Kihot i planinarska staza GljivaMira za mlade, Zvornik- Kula-Divič.
Od sastanka sa Gradskom upravom prođe dosta – džaba par mailova, posebno Turističnoj zajednici- šutnja (?!). Ili da mjesne zajednice Divič i Kula eventualno pošalju zahtjev i realizacija krene “povratničkim linijama”. Ako bude zapreka i uobićajenog natezanja- alternativa je k u ć a osnivača projekta u najkomšijskijoj ulici i otvori makar zadužbina ili muzejska postavka BijeliGolub.
Prvi korak je nova fasada i dizajniranje unutrašnjosti, a za vikend obavljen je vrlo važan razgovor sa komšijama. Izvagaju mogu li sa njihove strane uputiti prijedlog da se sadašnji Vratolomački put s početka u dužini 100 metara (do nekadašnje kuće Zejnilagića) preimenuje u ulicu matičarke Nade Ostojić, koja je dala život u pokušaju da zaštiti svoje komšije u Zamlazu. Proteklih godina su pokrenute dvije inicijative sa trocifrenim brojem podrške, a pisano ko nije htio – smio da preda.
Na sastanku sa Gradskom upravom spomenuo (i) ponešto sa ljudske strane i da neće biti da se drevni grad Zvornik “računa” od 8 i 9. aprila 1992. Namjesto očekivanog da se krene sa inicijativama u funkciji mira, turizma, obrazovanja mladih i ekologije… zove investitor za rušenje i gradnju novih zgrada. Zanimao za kupovinu moje kuće (!). To smo “riješili” za pola minuta tokom šetnje obalom Drine, a ostali duže u priči nekih drugačijih mogućnosti.
Upoznao komšije samo da su u toku, a očekivane reakacijama. Jedva nekako navikli na ona tri nadograđena sprata s početka ulice- vjerovatno naumilo sa dvospratnice “Tri brata” šiknuti uvis i više. Biznis je biznis, samo ima nešto što nema novaca kojim može da kupi.
__________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Postavlja na Fb straniui Gljiva Mira, a prenose portali Bolja Tuzla, BHDINFODESK ili BIH DIJASPORA INFODESK ; Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com ili dabudebolje@gmail.com
