Piše: Sead Hambiralović
U ovu „priču” nemal da uđu Ismar Mujezinović i Nedžad Begović, starija umjetnička „garda”. Presudilo što je mlađahni Goran Karišik u ratnom vihoru odrastao u mome Zvorniku i vratio u svoje olimpijsko Sarajevo…
Svi me pretiču:
i aktivni
i rekreativci
i djevojke, žene, babe…
Stenmarkova je ovo zemlja!
Prošušti ih šutke pedeset, stotina –
vikendom i više. Nije to neki problem,
već što se svaki put trznem
kad čujem šum iza sebe.
To je djed riješio ovako:
Vi naprijed, ja ću za vama!
Nije zgodno kad je neko iza,
a zlo bilo vrijeme, učas sukne kama.
Riječi djedove k'o naredba,
dva žandara se zbunila…
Pa, dobro, to su već formalnosti,
ovo je, ipak, jedan od gradskih prvaka –
njihovo je da ispune zadatak.
U Kasini* dočekuje ga Prijeki sud (?!)
i kad se ono hoće,
onaj što sjedi za glavnim stolom
odnekud mu poznat.
A, to si tiiii, Hadžiavdaga?!,
prolomi se salom sa glavnog mjesta.
Ljudi, ovog čoveka pustite smesta,
devetom kolenu njegovom ako šta usfali
ja ću da vam svima sudim!
Mnogo godina ranije poplava krenula grdna
i Drinom pošla sva bogatunova građa.
Neko savjetovao samo nizvodno
Hadžiavdaga može pomoći…
I bi tako, odmah i sad
hadžija svoje splavare digao,
sa capinima obalom se razletješe,
spremno sačekaše i skupiše balvane.
Spasio si me, hvala ti, hvala ti..!,
i vadi Kovačević debeo šlajbuk.
A ne, ne – meni ništa, ako hoćeš
po dnevnicu- dvije mojim
Vidakovcima i Beksujanima dati.
Proteklo je otad rijekom dosta,
al’, ovo zadnje unuka se tiče,
neka sreća – sve zajedno:
pobratim iz prošlosti Kaimija, ili Dobra vila
ili što je u kritičnom času
izgovorio spasonosne riječi.
Ili imalo veze sa onim u Kasini,
ili zbog oca o kojem je još duže,
nezapamti – ispuni da će od sina
biti „nešto” i pustiše da nastavi priču.
***
Zimska idila posvud – dvije staze,
uređene tik jedna pored druge,
glavna i ona za preticanje
i to je moj veliki problem.
Priznati se mora – skije mi nisu neke,
“edsbyn” marka, nikad čuo prije.
Na “lopisu”* kupio, učinile se zgodne,
plave- slične „elanke” imao sam nekad.
Svi me redom prestižu i to počinje da smeta,
lomi misao dok u ovoj idili zaborav tražim.
Ili, taman kad krenem naširoko
o šest vijekova rodnog grada,
k'o će slavit’, kome ne prisjedaj na muku,
kad – neko mi opet za vrat zapuha.
Nije meni ovdje do takmičenja
mada, priznati se mora – nemal je sličnost
sa onim Afrikanacem u Lillehammeru*
na začelju i u krupnom te-ve planu.
Ali, ovo je nešto sasvim drugo,
jer, da su meni bitne te skije bolje,
bar pola njih ostavio iza sebe.
Onda odlučim obrnuti smjer,
staza ionako kroz šumu mota u krug,
pet, deset, petnaest km, pa izvoli –
dvaput sam probao deset, taman bilo je pet.
Ponekad doista znam biti pametan,
jer sada svi dolaze u susret,
neko se smiješi, neko pozdravlja,
tek poneko čudom čudi i, ono što je važno –
niko me više ne pretiče s leđa.
Kad, jedan sav zapuhan zastao,
sline mu cure iz nosa.
Prehlađen, veli.
Da, da.., nije zgodno,
nešto ljuto sigurno bi pomoglo.
Na ovo moje on se nasmiješi.
Viski, ima ga kod kuće.
Šljiiiva je bolja, zaustih da kažem i
– produžim svojom stazom dalje.
* * *
Hehe, da ne ispadne fantazija
naredni put ponjeo i rezervne „karthu”,
teže i starije od „edstyn” marke.
Nije problem zamoliti, nariktaću kadar
i neka se samo klikne. Fotos za vau
a kada sam se sasvim zadubio
– gle – gle i – gle…, sjena Afrikanca!
Evo ga, evo sa moje desne strane…
(Poema za dopunjeno izdanje knjige Novo sunce, S.H.)
_______
1. Oficirski dom u Zvorniku iz perioda Austro-Ugarske, 2. Prodavnica polovne robe, 3. Domaćin Zimskih olimpijskih igara u Norveškoj.
P.S.
Ostala je dilema je li greška što je osnivač projekta GljivaMira prilikom definitivnog povratka iz Skandinavije pored šlepera sa spakovanim mirovnim i umjetničkim eksponatima ostavio obje skije. Možda se nekome sličnom dopadnu. Procijenio da je za muzejsku postavku BijeliGolub, za „sportski dio” taman vunena kapa sa Himalaja (na fotosu) poklon od prijatelja jedne slovenačke ekspedicije i pehar iz Leirvika sa norveškog otoka Stord. Eh, eh…- ni jedan nije sačuvan zvornički, niti ona zlatna medalja sa Energofisa u Sarajevu…
Pa da, na slici je i vuneni džemper sa Zlatibora kupljen prije 40 godina u djedovom rodnom kraju. Zato sam promijenio novosadsku štampariju, a nisam siguran ko me od „Glinicinih” šofera vozio kada sam kupio na štandu ispred „Palisada”- Kole ili Bogoljub? Biće da je Mirin Mustafa koji je vazda nosio suprugin spisak. I dok sam ja „zabavljen” oko montaže novina, on oko kupovine glasovitih mliječnih proizvoda.
__________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Postavlja na Fb stranici Gljiva Mira, a prenose portali Bolja Tuzla, BHDINFODESK ili BIH DIJASPORA INFODESK; Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com ili dabudebolje@gmail.com
