Ispred platna Ismeta Mujezinovića Oslobođenje Tuzle, koje je temelj planiranog filma Drama jedne slike & 1. dio Zašto se Ismar ne smije. Jedan od aktera, prof.dr. Kadrija Hodžić odustao od ambasadorske fotelje u Turskoj.
Piše: Sead Hambiralović
Od svih zvanja na ovome bijelom svijetu ambasadori se nemal broje kao neka posebnost. Imao “posla” sa 6 – 7 i sa više je anegdota. Najviše u Skandinaviji, pa onaj sastanak u Sarajevu i uvjerio da su i diplomate obični ljudi, sa manama i vrlinama.
KONZULI, AMBASADORI…
A sa konzulima za nezaborav jugoslovenski u Minhenu kada smo davnih godina Šimo Ešić i ja gostovali za Dan Republike. Knežević nas “lično” vozio do dopunskih škola. Uveče kao, strastveni šahiska, u Klubu Jugoslovena kantao redom. A sve pokvario Šimo kad sam vidio ljutito lice konzulovo. Ispod stola muljnuo nogom da popusti. Koji klipan, kasnije će da on ima “šahovsku čast”. Eto sutradan “rezultata” – konzul poručio da se “snađemo” sa prevozom. Logično, i nismo zadžabe u prvom roku kod psihologa Lukića onomad samo Ljubica i ja prošli – gdje ćeš kao gost “handriti” predstavnika države pred “bauštelcima!”, pa još toliko je bio na “usluzi”. Tada nije bilo mobilnih, džaba karta sa planom – oko 4 sata “vrtili” se našim autom ukrug po velegradu da nađemo tu hebenu školu. Ljut sam šutio i nemal u sebi likovao jer niisam ja vozio- na stotine semafora, kolone u nedogled, a nadisao se teškog minhenskog zagađenja, da su tuzlanska i sarajevska mala maca. I, tog dana ništa od susreta dvojice mlađahnih pisaca sa našom djecom..!
Naredalo još zanimljivih iskustava, a najgore kada sam iz Bergena nazvao jednog balkanskog ambasadora u Oslu – haj da i djeca sa YU prostora učestvuju. Kao opuren “naruži” da mu nije jasna riječ likovi “konkurs” i nemal krenuo da pouči kako se “ispravno” kaže – spustim slušalicu! E pa, moglo mi se – nemal smo bili u istom “rangu”. I pride ono u novinskom naslovu “Haugesund avis”, av Truls Horvei, 2. maj 1998. Možda i vrednije En ambassadør for fred, “skoskan” i kravatom na fotosu ispred djece na Stordu prilikom otvaranja internacionalne izložbe Dječije zastave. A tek kada sam prešao u Švedsku i nadogradio sve to moje – dvije godine potpisivao (i) diplome njihovoj djeci! Šteta što je tadašnji naš ambasador Mediha Filipović u zadnji čas iz Štokholma javila da ne može doći u Orebro na Dan UN-a da podijeli diplome “dječijim ambasadorima mira”. Haj, ja ću – poduže je i sa “znakovitim”, što se i dan danas ponegdje prepričava – ima u epizodi prezadnje knjige. A naredne godine ovu ulogu “dodijelio” dr. Svetlani Broz, plus da s njenim “Dobrim ljudima u vremenu zla” obiđemo nekoliko švedskih gradova…
A jesam i nisam se obradovao vijesti da će u diplomatsku misiju u Tursku, prof. dr. Kadrija Hodžić, nekadašnji premijer Tuzlanskog kantona. Zadnjih mjeseci parlamentarac, ali je nastavio da profesoruje na Ekonomskom fakultetu Tuzla. Jeste po mjeri za ambasadora radi markantne pojave i referenci da može biti izistinski reprezentant svoje zemlje. Kad, juče kao grom iz vedra neba – odustaje! U šturom razlogu može se naslutiti – esdepeovac nije po “mjeri” kokjekoga- viđeno.
I ovdje može ono moje da je čovjek uvijek (i) na dobitku. Kao pametan čovjek vjerovatno je dobro izvagao ušto se upušta. I bolje okrene naučnom radu, pa i dopunjenom izdanju njegovih “Tuzlanskih procesa…”. Već oko snimanja filma
“Drama jedne slike & 1. dio Zašto se Ismar ne smije” desio peh i komplikovanije.
Nakon definitivnog povratka iz Skandinavije, Sead Hambiralović, zvornički umjetnik, nekadašnji novinar/ urednik i osnivač projekta GljivaMira nastavio je svoj angažman na relacijama Tuzla- Zvornik. U majkinoj Tuzli štampao je novu knjigu, u pripremi novi film i TV serijal a zbog nekoliko razloga na srcu Atelje Ismeta Mujezinovića, izistinski hram umjetnosti. Na fotosu sa Zlatkom Dukićem i nesvakidašnji početak promocije, više na linku: Bijeli golub ponovo (ne) leti 450: ŠALA I ZBILJA KOKUZNIH VREMENA (N.A)
ZAREDALI PROBLEMI…
Pred probne kadrove u Ljubljani akademik i renomirani umjetnik Ismar Mujezinović nezgodno pao i tri rebra slomio..! Prognoze bar dva mjeseca trajaće oporavak. A sve bilo preliminarno dogovoreno: TV kuća, producent Robert Andrejaš, a posebna priča “glumci” s poćetka filma kada čekam Mirsadu Hukić, Kadriju Hodžića i Dževada Čejvanovića na “poslovni sastanak” na galeriji poviše recepcije nekadašnjeg Hotela Tuzla. A na stolu s lijeva Kadrijina knjiga “Tuzlanski procesi…” i moje zadnje “Bijeli cvijet iznad puta” i “Panonika, priče sa slanih jezera”.
Proteklih godina urađeno je nekoliko verzija scenarija. Ali Ismar nije mogao doputovati – istekla vozačka a zbog godina valjalo na sistematske preglede. Onda korona, a sjajan njegov prijedlog kako ćemo tehnički sa nekim “inovacijama” najlakše realizovati. U zadnji čas ushićen dodao uvodnu sekvencu na Skveru i dvije kratke na Korzu. Trebalo da je to – to! A kaćemo krenuti, više nije do mene.
(Na fotosu uz naslov scenarista i režiser budućeg filma Sead Hambiralović u Ismetovom ateljeu objašnjava neka “otkrića” na nedovršenoj slici Kadriji Hodžiću, koja je na koricama njegove knjige i Zijadu Piriću, velikom poznavaocu slučaja Pašage Mandžića i djela Meše Selimovića).
____________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Postavlja na Fb stranici Gljiva Mira, a prenose portali Bolja Tuzla, BHDINFODESK ili BIH DIJASPORA INFODESK; Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com ili dabudebolje@gmail.com
