I nije to samo licemjerno ismijavanje žrtava kojima je obećano nikada više, a ponovilo se u miru i podjednako teškom obliku kao i u samom ratnom činu genocida.
Piše: Rasim Belko @rasimbelko
Opet je 9. januar. Sljedbenici politika koje su na prostoru Bosne i Hercegovine počinile masovne zločine uključujući i genocid, danas paradiraju. Slave se i veličaju oni koji su pred međunarodnim krivičnim sudom osuđeni za najmonstruoznije zločine koje je Evropa vidjela od Drugog svjetskog rata.
I sve to pod sloganom “simbol slobode” na prostoru koji čini administrativna jedinica Rs u kojoj vlada diktatorski režim, čijim se građanima ne garantuje ni sigurnost ni pravo na život, a kamo li neka druga prava iz Evropske konvencije o ljudskim pravima. Jer, sloboda u rječniku velikosrpstva i svetosavlja podrazumijeva samo Srbe u etnički čistom srpskom svetu.
No, “simbol slobode” kao parola pod kojom se danas obilježava simbol početka zločina možda dobiva značenje ukoliko se posmatra iz drugog ugla. Iz onog civilizacijskog. Jer, predstavnici međunarodne zajednice, koji u BiH dolaze kao misionari vrijednosti Zapada nisu učinili ništa da se spriječi anticivilizacijsko divljanje politika koje su zapele u mraku davno prošlih vremena.
I nije to samo licemjerno ismijavanje žrtava kojima je obećano nikada više, a ponovilo se u miru i podjednako teškom obliku kao i u samom ratnom činu genocida. Nije to ni nemoć, da se ne lažemo, jer ti misionari sa Zapada lako pokazuju moć u Bosni i Hercegovini kada to odgovara njima i očigledno njihovim političkim miljenicima.
Zbog toga je Christian Schmidt kao visoki predstavnik od danas institucionalno mrtav. Prije godinu dana je obećao da se više neće ponoviti devetojanuarska paradiranja. A danas, kao i prije godinu dana piše saopćenja koja su ludom radovanje i mrtvo slovo na papiru. Devetojanuarska parada zla stoga bi morala označiti početak ere u kojem će oni koji politički slijede put Armije RBiH jasno dati izbor OHR-u u kojem će birati između ostanka na principima zadataka i ovlasti koje imaju za cijelu Bosnu i Hercegovinu ili će otići pa neka bude šta biti mora.
Činjenica da Milorad Dodik i njegova društveno – politička svita danas paradiraju morala bi utjecati i na diskurs odnosa Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih Američkih Država. Jer, ta sila je napravila Dejton i u Dejtonu Republiku srpsku. Ta sila je proteklih decenija, a i danas kontroliše procese, pa je prvopozvana da povede diplomatski kor u rješavanju krize koja ne vodi nigdje drugdje do li u novi oružani sukob.
I neka ih ne zavara to što pojedine javne ličnosti prenapregnutih moždanih vijuga svakodnevna saopćenja svrstavaju u agresivnu reakciju. Ni to, ni avioni nisu dovoljni, jer Dodikova disolucija je nešto što danas možemo opipati, a devetojanuarske parade pokazna vježba. Sjedinjene Američke Države, stav je svjedoka zločina, politika i javnog mnijenja moraju drugačije, moraju riješiti krizu koju su propustile riješiti kada su nametale mirovni sporazum kao okončanje agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Na kraju krajeva, OHR, ambasada SAD i Velike Britanije kreirale su aktuelnu političku scenu u kojoj Milorad Dodik pred sobom ima brisani prostor, jer projekat navedenih predstavnika međunarodne zajednice u formi SDP-NiP-NS se pokazao politički inferiornim i nedoraslim da bilo kako parira Dodikovom rasturanju Bosne i podrivanju mira. Ta Trojka u konačnici se ispostavila kao politički blok lica od interesa, kojima je međunarodna intervencija 2022. i 2023. godine omogućila jedino da uživaju benefite života na visokoj budžetskoj nozi. Sve drugo je potpuni promašaj koji Bosnu i Hercegovinu gura u vjerovatno najgoru postratnu krizu.
Ili, u konačnici, svi ti predstavnici međunarodne zajednice imaju mogućnost da priznaju neuspjeh i prepuste Bosnu i Hercegovinu unutrašnjim ili nekim drugim internacionalnim faktorima. Jer, evidentno je da je međunarodna zajednica sa Zapada dobrano polomila kredibilitet u Bosni i Hercegovini.
Ako pak nastave s politikom Zapad za Čovića, Čović za Dodika svi protiv Bosne, nije nemoguće da se u prilično kratkom roku suoče s upravo onim strahom kojeg se plaše sve ovo vrijeme. Jer, situacija u Bosni i Hercegovini eskalira iz dana u dan i samo je buktinje čuva jedino ona struktura koja politički slijedi vojni put Armije RBiH.
Ali i to ima svoju cijenu, jer politika koja se bori da eskalacija ne postane buktinja ima sve manje snage, a dodatno su je razvlastili upravo Zapadni faktori. I onog trenutka kada takva politika odluči agresivnije se vratiti na politički prostor Bosne i Hercegovine eskalacija će se vrlo moguće nazivati ratom.
A krivci će se, ma koliko ulagali u propagandu, jasno moći prokazati u Washingtonu, Londonu i Briselu. Ipak, ako eskalacija postane buktinja, to više neće biti ni važno, jer dođe li do oružanog sukoba na prostoru na kojem se predugo taloži zlo i mržnja, u kojem se rane kontinuirano sole, a potlačivanje maskira u kompromis, niko u Evropi više neće spavati mirno.
A možda je baš to nekome cilj!
