Navodeća politika bh. Hrvata s kontrolnim mehanizmom u Zagrebu i realizacijskim u Mostaru je sofisticirana, ali možda i uspješnija, jer zbog srpske politike ona svoje ciljeve realizuje mnogo mirnije, uz neuporedivo manji tonalitet otpora.
Piše: Rasim Belko
Danima, mjesecima, godinama. Od Dejtona do danas skoro da nema vremenskog prostora u kojem se nismo pitali – hoće li biti rata? Fenomen kontinuiranog propitkivanja mira lako se može definisati kao posljedica nedovršenog rata.
Jer, živimo u državi čiji je sistem izgrađen mirovnim sporazumom, a ne institucionalnom proizvodnjom odluka koje bi ovu državu učinile državom građanskog ustava i ustroja po modelu definisane države. Stanje u kojem su tri zaraćene strane pristale pod istim krovom živjeti jedni pored drugih zapravo je osnovni okidač za propitivanje ratnih mogućnosti.
A kada se na taj okidač nadoveže dvodecenijska prijetnja podjele države, uz neprestani snažni pirtisak nikad zaustavljenih hegemonističkih pretenzija Beograda i Zagreba, dobijemo stanje kolektivnog PTSP-a koje je nemoguće promijeniti bez korjenitih izmjena osnovnih postulata na kojima ova država funkcioniše.
Dakle, živimo nametnuto faktičko stanje rata koje se održava lažnim kompromisima i mirom koji je više zamišljena forma nego realnost. Jer, u miru se razmišlja o ekonomiji, sveukupnom prosperitetu, kulturi, sportu, povezivanju sa svijetom. Kod nas su to sporedne kategorije kojima se malo ko bavi.
Raspored snaga u tom društvenom subjektu s kolektivnim PTSP-om je jasno vidljiv. Srpske politike na potpunoj legalnosti narodnih masa otvoreno podrivaju državu i rade na realizaciji secesionizma. Nesumnjivo se iz svakog njihovog poteza vidi da te politike imaju i strategije i mehanizme njihovog ostvarivanja. Uz zaleđe Srbije one su te koje u ovakvoj Bosni i Hercegovini diktiraju tempo, a tempo je nikakav drugačiji do li ratni!
Navodeća politika bh. Hrvata s kontrolnim mehanizmom u Zagrebu i realizacijskim u Mostaru je sofisticirana, ali možda i uspješnija, jer zbog srpske politike ona svoje ciljeve realizuje mnogo mirnije, uz neuporedivo manji tonalitet otpora.
Treća politika predstavlja one kojima se uglavnom sudi i presuđuje. Sudi im se kolektivno i beskrupulozno. Generaciji koja je herojski branila sudi se jer je odbranila ono što je trebalo nestati, a svim drugim generacijama sudi se na osnovu propagandnih špekulacija i predrasuda, pa tako bivaju teroristi, džihadisti, radikalni muslimani….
U ozračju u kojem je svako nacionalno buđenje patriotskih snaga unaprijed osuđeno na propagandno pretvaranje u različite forme “izama” teško je očekivati stvaranje kvalitetne prodržavne snage koja će kreirati strategije i realizacijske planove za ratno stanje. A ako smo jučer govorili da će rat, danas bismo morali imati spremne planove, materijalno – tehnička sredstva i ljudstvo koje će braniti zemlju bosansku. Jer, to što je jučer bio lažni mir, ne znači da danas nismo u realnom ratu.
Armija Bosne i Hercegovine nastala je iz mahalske straže u kojoj je bio jedan naoružan i nekoliko ljudi sa hladnim oružjem i bez oružja uopće. Iz tog korijena odlučnosti i hrabrosti nastala je Armija čije uspjehe i danas izučavaju tamo gdje se obučavaju vođe u najsnažnijoj armiji svijeta.
Danas nam dakle nije potrebna nikakva ekspertiza na osnovu koje ćemo cijeniti hoće li biti rata, danas nam je potrebna sinhronizacija političkih, vojnih, ekonomskih elemenata probosanskog društva. Jer, ako smo jučer govorili da će biti rata, od danas moramo biti spremni. Ne nekoliko dana, već sve do trenutka kada prijetnja unutrašnjeg separatizma i regionalnog hegemonizma nestane.
Historija koju smo pisali devedesetih uči nas da nema potrebe da lijemo suze i pišemo pisma strancima da nas spase od Dodika i Vučića, Plenkovića i Čovića. Valjda smo naučili onda, a vidjeli sada na primjeru Gaze da svijet ne spašava, nego krize koristi za neke druge potrebe.
Samo nacionalno buđenje u realnom vremenu i spremanje za ono o čemu već predugo govorimo može biti i jeste garant opstanka nas Bosanaca i Hercegovaca i Bosne i Hercegovine u cjelini.
Svi drugi putevi, u slučaju onog “ne daj Bože” zasigurno nas vode nestanku u već zacrtanim i pripremljenim masovnim grobnicama srpskog sveta i banovine Hrvatske.
