Nekoliko puta sam se već oglašavao na temu rudarenja stranih firmi u Bosni i Hercegovini. Postavljao sam pitanja o tome šta se stvarno krije iza ovih investicija, kakve su posljedice na životnu sredinu i koja je uloga bh. vlasti u ovoj priči.
U ovom trenutku, nakon Jadra gdje su građani Srbije uspjeli zaustaviti svoju vlast u namjerama da u zamjenu za velike iznose novca dozvoli uništavanje životne sredine ove države, na red su došli i Lopare, Ozren i Jezero kod Jajca u Bosni i Hercegovini. Što više pratim dešavanja, to više ne mogu da se otmem dojmu da javnost nije dovoljno i objektivno obaviještena šta se zaista događa, kakva se medijska kampanja vodi i kakve ćemo dugoročne posljedice trpiti.
Nedavno sam pisao o odluci Vlade FBiH da se privatnoj stranoj firmi Adriatic Metals daju šume koje bi trebale biti državna imovina na raspolaganje za rudarenje i time se pokriva njihovo dosadašnje nezakonito sječenje šuma, nadležnost za šume se daje kantonima, dok se istovremeno kreira nacrt zakona u entitetu RS kojim se oduzima nadležnost lokalnim zajednicama da daju odobrenja za rudarenje i cijeli proces se olakšava oslobađanjem od pribavljanja stručnog mišljenja o štetnosti procesa za životnu sredinu. U jednoj od najgledanijih emisija u državi, generalni direktor firme Adriatic Metals iz Londona nam promoviše njihovu investiciju i hvali trenutnu vlast koja olakšava njihov rad u našoj državi.
Prije naše države, mjesto istraživanja je bila susjedna Republika Srbija, gdje je Jadar predstavljen kao najveće nalazište litijuma na svijetu. Međutim, ovo nije tačno. Najveće nalazište litijuma je u dolini Gornje Rajne u Njemačkoj. Iz ovoga proizilazi još jedno pitanje: zašto se iskopavanja ne vrše u tzv. razvijenim zapadnim državama, već samo u državama koje svjetska elita smatra zemljama drugog reda?
Odgovor je logičan, a to je niska cijena uništavanja zemljišta i životne sredine u našim državama, na čemu velike korporacije kao Rio Tinto ostvaruju ogroman profit. Njima profit, nama ugrožavanje voda, zemljišta i kolektivnog zdravlja. U kritične mineralne sirovine spadaju teški i laki metali, bakar, željezo, cink, olovo, nikl, barit, kobalt, titan, magnezij, litij i sl, a problem je i odlaganje otpada koji je jako opasan i toksičan za stanovništvo. Posljedica može biti trajno zagađenje voda i životne sredine. Uz sve ovo, u našoj državi se postavlja i pitanje državne imovine o kojoj trenutna vlast sve češće, na rušilačke zahtjeve iz entiteta RS i teško prihvatljive prijedloge Visokog predstavnika, poručuje da je spremna na kompromis.
Posljednji pokazatelj da se po ovom pitanju zaista nešto dešava, jeste i tužba firme Adriatic Metals protiv aktivistice iz Kaknja, Hajrije Čobo, koja već neko vrijeme upozorava na opasnost ovih aktivnosti po čistoću vode. Takođe, pročitao sam i da određene ambasade otvoreno vrše pritisak na ekološka društva da se ne protive rudarenju jer oni stoje iza toga.
Medijska kampanja koja rudarenje treba da nam predstavi kao veliku investiciju koja donosi ekonomsku dobrobit i zapošljavanje, dok istovremeno vlast donosi neshvatljive zakone koji sprječavaju ekološka ispitivanja ili daju državnu imovinu na raspolaganje privatnim firmama, pokriva te iste firme u nelegalnoj sječi šuma i dok aktivisti koji traže da se ekološka ispravnost ispita bivaju tuženi, može samo da probudi sumnju u stvarnu pozadinu ovih dešavanja.
U Srbiji su građani odbranili svoju životnu sredinu od korumpirane vlasti koja je bila spremna da žrtvuje kolektivno zdravlje svojih građana za novac svjetskih korporacija. Jesmo li mi dovoljno osviješteni da zahtijevamo da znamo sve detalje ovih aktivnosti i da se borimo protiv uništavanja naše životne sredine?
Ovo pitanje nema etničkog predznaka i tiče se svakog građanina na prostoru cijele države!
