Čuveni arhitekt i putopisac Kemal Zukić pisao Fatmiru Alispahiću, nakon čitanja knjige „Bosanski Kralj po drugi put među Bosancima”
Humor je put otrežnjenja
Dragi naš općenarodni Fatmire!
Zahvaljujući našoj zajedničkoj prijateljici Rejhani, dobio sam Vašu novu knjigu: .
Treba li kazati koliko sam oduševljen?
Mi Bošnjaci smo prošli kroz četverogodišnji džehenem divljačke tročlane agresije garnirane genocidom. I umjesto da se nakon tog smrtonosnog iskustva svi saberemo, prikupimo sve naše ljudske i intelektualne potencijale, analiziramo detaljno sve to a naročito našu naivnost koja ponekad ide do gluposti i našu nepojmljivu indolentnost kojom smo dopuštali da se u tim užasnim uslovima ispred nas istobuče apsolutno nesposobne osobe, mi sve zaboravljamo, spavamo i kažemo „samo neka ne puca”.
Vi ste jedan od rijetkih izuzetaka koji brine u moru naše nacionalne neosvješćenosti, nebrige, samoubilačke indolentnosti za budućnost naše mladeži.
Znam kako Vam je, ali ne smijete odustati.
I da znate da niste baš jedini.
Ja sam tokom divljačke agresije na Bosnu, u jeku granatiranja i snajperisanja, napisao jednu knjigu koja je naprosto dvojnica ove Vaše divne knjige o šalama u ratu. Ova knjiga nosi naslov:
„Vicevi i užasi agresije”.
Obje ove knjige analiziraju jedan vjerovatno svima nepojmljiv fenomen da se Bošnjaci šale tokom jezivog stradanja. To je dio neobjašnjivog mentaliteta našeg naroda.
Ali mi zanemarujemo i mnoge druge aspekte ponašanja i neprijatelja i nas samih.
Tako sam ja napisao još jednu knjigu u ratu pod naslovom:
„Perverzija agresije”.
Ta knjiga navodi primjere ludila, teške mentalne poremećenosti u glavama zločinaca a što izaziva veću jezu nego samo ubijanje.
Još jedna bolna tema koju smo morali detaljno obraditi a nismo, je rušenje džamija. Vrijedni Bošnjaci su, sistemom dobrotvorstva vakufa, gradili najljepše vjerske objekte na Balkanu. A oni su u omjeru čak 80% uništeni u divljaštvu sulude agresije. Ja sam o ovoj planetarnoj tragediji napravio trilogiju pod naslovom:
„Slike zločina, the evidence of crime” sa stotinama užasavajućih fotosa porušenih džamija.
Sedamnaest godina sam se borio da se ova knjiga na bosanskom i engleskom jeziku štampa i pošalje u Haški Tribunal kao neoboriv dokaz o „genocidnoj namjeri” a što se ovi tamo prave da ne vide.
Petnaestak osoba, a svi su oni vezani na neki način uz Islamsku zajednicu, uspjeli su spriječiti štampanje ove historijske knjige.
Divim se Vama što uspijevate štampati Vaše knjige. Meni ostaje samo nada da će neki pametni, osvješćeni mladi Bošnjaci, sve to štampati nakon moje smrti.
Moram se vratiti knjigama o vicevima u ratu. Bošnjaci su među onim vrlo rijetkim narodima koji se ne šale i ne rugaju svojim susjedima i neprijateljima nego imaju snage da se šale na vlastiti račun. To je znak ogromne moralne snage našeg naroda. Tu sam osobinu još primjetio kod Talijana i Čeha.
Pa evo da razgalimo malo ovu užasnu atmosferu jednom takvom šalom na vlastiti račun koju su napravili Česi. Ona glasi ovako nekako:
„Mi smo Čeki taki tadi,
Ne damo se na glavu srati,
Mi podmetnemo usta”.
————————- . ———————————–
Čitajući sa velikim zadovoljstvom Vašu knjigu ratnog humora spontano je upoređujem sa mojom neobjavljenom zbirkom „Vicevi i užasi agresije” kao i knjigom „Perverzija agresije” i konstatujem velike razlike u ratnoj situaciji u Tuzli i Sarajevu, pa i u humoru, dosljedno tome.
Mislim da bi bilo sjajno da Vi Fatmire pozovete da i svi gradovi i oblasti Bosne i Hercegovine objave svoje zbirke ratnog humora.
Svaki grad i svaka oblast u BiH je specifična, jedinstvena, sočna u svom humoru. Sa velikim zadovoljstvom bi ljudi čitali ratne viceve legendarnih, nenadmašnih šaljivdžija, mostarskih Liski. Isto tako bi te zbirke bile obogaćene i suptilnim, tihim i uljudnim humorom ljudi Zenice i Centralne Bosne. Posebno bih želio čitati gromovite viceve herojske Bosanske Krajine (od kojih neke ja već znam). Pa bi onda sve te knjige viceva iz rata trebalo dati na uvid pametnim i mudrim ljudima sa ciljem da se konačno, iako sa neoprostivo velikim zakašnjenjem, ipak podvuče crta ispod ratnih užasa koje su nam priredile naše komšije.
Analizom ovih knjiga jasno bi se došlo do neoprostivih, užasnih griješaka svih nas a posebno vlastodržaca tokom četiri godine ratnih užasa.
Može neko reći da se sa našom užasnom situacijom ne smije kenčijati. Ali nije tako. Humor je dobar put otrežnjenja.
S velikim poštovanjem!
Kemal Zukić
