Ovdje sam da pružim podršku pravim ljudima – Željku Komšiću za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Tim riječima današnji hrvatski predsjednik Zoran Milanović 2010. godine na centralnom predizbornom skupu SDP-a BiH u Sarajevu pružio je svesrdnu podršku Komšiću u utrci za člana kolektivnog šefa države iz reda hrvatskog naroda. I Komšić je tada uspio, pobijedivši HDZ-ovu kandidatkinju Borjanu Krišto, i to ubjedljivo. Istu onu Krišto koju je nadjačao i na prethodnim izborima 2022. Za Milanovića je Komšić tada bio pravi čovjek i legitiman predstavnik hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ali otkako je svoj SDP odvukao desnije i od najdesnijeg HDZ-a, Komšića je prekrižio i ni ne pomišlja u posjetu glavnom gradu Bosne i Hercegovine doći sve dok u fotelju člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda ne zasjedne neko iz HDZ-a BiH Dragana Čovića. Iako svako malo u društvu Čovića trčkara uokolo po Hercegovini obilježavajući kojekakve godišnjice Hrvatskog vijeća obrane (HVO).
Milanović je jučer za mikrofonom, gdje obično nikada nema dlake na jeziku ali i redovno koristi neodmjereni prostački vokabular, jasno poručio kako mu smeta demokratska, evropska Bosna i Hercegovina, savremena država ravnopravnih građana koji u njoj žive. Nije Milanović opet ispustio priliku da spomene Komšića, jer mu je zasmetalo što je njegov bliski saradnik Slaven Kovačević dobio tužbu protiv Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Smeta Milanoviću to što je tom presudom srušen koncept Čovićevog legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda, pa će samozvani europejac, na sveopću satisfakciju Milanovića, napokon imati priliku na izborima 2026. u udobnu fotelju Predsjedništva BiH ponovo smjestiti sebe ili nekog sebi bliskog iz svog privatizovanog HDZ-a BiH. I to naravno ne zato što bi taj HDZ-ov kandidat, ko god da on bude, pobijedio Komšića kao protukandidata, već iz razloga što lider Demokratske fronte (DF) neće imati pravo da se kandiduje.
Nije jučer birao riječi Milanović vidno bijesan zbog Kovačevićeve presude, koja znači gašenje Čovićevih snova o cementiranju njegovog HDZ-a u temelje Predsjedništva BiH. Navikli smo da Milanović u stilu Milorada Dodika pljuje, vrijeđa i napada koga god stigne, a osim što redovno blati Bosnu i Hercegovinu, jučer nije propustio priliku da se neprikladnim rječnikom razračuna i sa Sudom u Strazburu. Za Milanovića je odluka u slučaju “Kovačević protiv BiH” još jedna u nizu luđačkih presuda, nazvavši bez imalo stida one koji su je donijeli luđacima s opasnom političkom agendom. Prije deset godina, tačnije 2013. tokom boravka u Bugojnu, Milanoviću – tada kao hrvatskom premijeru – nije smetala jedna druga presuda istog tog Suda, ona u slučaju “Sejdić i Finci”, poručivši kako očekuje da će bh. političari sami postići dogovor o načinu njene implementacije kao preduslova za napredak BiH ka evropskim integracijama.
Milanović, valjda veći europejac od Čovića (ili bi barem trebao biti), s obzirom na to da je njegova matična država članica Evropske unije upravo od te 2013., trebao bi isto tako znati i da mora poštovati presude međunarodnih sudova, naročito onog krovnog evropskog koji se uz to još bavi ljudskim pravima. Prije deset godina nije imao ništa protiv “Sejdića i Fincija”, ali danas mu smeta “Kovačević”. U ovom klasičnom primjeru “švedskog stola” Milanović amaterski kopira Milorada Dodika kada ovaj potonji tumači Dejtonski mirovni sporazum. Osim što se ne bi uopšte trebao miješati u unutrašnja pitanja u Bosni i Hercegovini, što praktično radi na dnevnom nivou, ne bi trebao ni komentarisati presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, čak ni one koje bi se ticale same Hrvatske, a ne Bosne i Hercegovine. Milanović bi morao i trebao činiti sve da država na čijem je čelu kao jedna od strana potpisnica Dejtonskog sporazuma pridonese što funkcionalnijoj Bosni i Hercegovini, a ne i dalje u tuđmanovskom stilu raditi na njenoj razgradnji.
Svima nam je apsolutno jasno da Bosna i Hercegovina nema prijatelja u svom okruženju, koje je i dan-danas goropadno želi raščerupati u miru, kad to već nije uspjelo 90-ih u agresiji. Sa jedne strane Vučić preko Dodika hoće dio svog kolača kojim bi nadomjestio zauvijek izgubljeno Kosovo. Sa druge strane Milanović bi preko Čovića komadić Hercegovine. Neprijatelji ove zemlje trebali bi znati da je ona bila, da trenutno jeste i da će je zauvijek biti, a Vučići, Dodici, Milanovići i Čovići će otići, baš kao što su otišli i Karadžić, i Mladić, i Tuđman i Milošević. A nisu daleko ni od toga da skončaju na smetljištu bosanskohercegovačke historije. Nepojmljivo je zaista kako neko može toliko mrziti zemlju svog porijekla, kao što svoju Bosnu i Hercegovinu mrze Milanović i Vučić. No, ipak moraju znati makar jedno – na njoj su mnogi polomili zube.
Foto: Twitter
