Sad je kristalno jasno – sud u Gradačcu nije smio da odbaci zahtjev Nizame Hećimović za zabranu prilaska protiv nevjenčanog supruga Nermina Sulejmanovića!
To za potvrđuju i advokatice iz Bosne i Hercegovine poslije izjave predsjednice tog suda da “nisu imali dokaze” da izreknu siledžiji zabranu.
Ipak, advokatice naglašavaju da uopće nisu potrebni dokazi da bi se odredila mjera, već je dovoljna samo osnovana sumnja, čega je Nizama sudu pružila u izobilju, prenosi Blic.
Advokatica Elmedina Bojičić izjavila je, bez dlake na jeziku, da predsjednica Suda u Gradačcu Slobodanka Kojić “priča gluposti”.
“Tako je! Gluposti! Mjera zabrane se izriče zbog osnova sumnje! Nisu trebali nikakvi dokazi! Sutkinja se bojala da donese mjeru. Bojala se i policija da ga privede, jer on je glavni baja u selu. Ovo je jedina istina. Nizama mogu biti ja, može biti vaša kćerka, vaša sestra”, izjavila je advokatica Bojičić.
Slobodanka Kojić, predsjednica suda u Gradačcu, tvrdi da dokaza za nasilje nije bilo, da je Nizama odbila da svjedoči protiv Nermina, kao i da službena bilješka policije nije dovoljan dokaz. Kojić je preskočila da pomijene da je dokaza u službenoj bilješci bilo na pretek, i to u vidu potresnog iskaza same Nizame.
To svjedočenje je isplivalo poslije nevješte konferencije za medije predsjednice suda u Gradačcu i u potpunosti demantuje njene argumente.
Vapaj Nizame koji sud nije čuo
Nizama Hećimović je otišla u policijsku stanicu, prijavila da joj Nermin prijeti i zamolila za pomoć. U izjavi koju je dala u policiji dan poslije prijave nije željela da govori o detaljima prebijanja, ali je potvrdila da se dogodilo i dodala da joj nevjenčani suprug prijeti. Zamolila je da mu se izrekne zabrana prilaska jer je uznemirava.
“Više ne želim da živim sa Sulejmanović Nerminom. Izašla sam iz njegove kuće sa djetetom, a imajući u vidu da je Nermin nasilna osoba i da je prijetio pozivima da se vratim što prije i da će me naći gdje god se nalazim, ja se bojim njegovog prisustva. To je sve što imam da izjavim”, izjavila je Nizama.
Zakonsko rješenje bolje i brže u Srbiji
Za razliku od Srbije, u Bosni i Hercegovini je zakon mnogo manje naklonjen ženama žrtvama porodičnog nasilja. U Srbiji Zakon o sprječavanju nasilja u porodici predviđa da policijski službenik na licu mjesta procjenjuje da li postoji rizik od nasilja u porodici i momentalno može da odredi hitne mjere koje traju 48 sati.
Te mjere predviđaju da se nasilnik može udaljiti iz kuće gdje živi sa partnerkom i da ne smije da joj priđe na određenu udaljenosti. Poslije izricanja hitne mjere se ide kod tužioca sa krivičnom prijavom i on potom odlučuje da li će mjera biti produžena.
U BiH nije tako. O mjerama zabrane prilaska ne odlučuje policajac po hitnom postupku, nego sud kojem se policijski službenici obraćaju sa zahtjevom. Kao prilog podnose službenu bilješku i dokaze, a postupajući sudija potom donosi odluku. Jasno je koliko je ovaj postupak sporiji od onog u Srbiji.
U slučaju Nermina i Nizame sudija je smatrala da službena bilješka sa izjavom žrtve “nije dovoljan dokaz” za izricanje mjere.
Sutkinja mogla da traži dopunu prijedloga, a ne da ga odmah odbacuje
Jovana Kisin Zagajac, advokatica iz Banja Luke, ističe da su u službenoj bilješci, koja za sudiju nije bila dokaz, konstatovane lako dokazive činjenice, što otvara mogućnost za dopunu prijedloga, a ne odbacivanje!
“Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da u trenutku kada je sud zaprimio prijedlog nije mogao imati saznanja o ozbiljnosti i stepenu učinjenog nasilja u porodici, prijetnjama i fatalnim posljedicama koje su nastupile kasnije. Ipak, činjenica da su u službenoj zabilješci konstatovane lako dokazive činjenice, vidne fizičke povrede, što otvara mogućnost za dopunu prijedloga umjesto odbacivanja”, kaže advokatica Kisin Zagajac.
Valjda su i policajci nešto vidjeli!?
Advokatica ističe da rješenje nećemo naći optužujući pojedinačno policijskog službenika koji je podnio prijedlog ili sudiju koja je u istom odlučivala.
“Uostalom, ispitivanje njihove odgovornosti je u rukama disciplinskih organa. Problem je sistemski pristupa mu se površno i nepotpuno. Od činjenice da je žrtva smogla hrabrosti da prijavi nasilje, da toga da nakon prijave nije dobila adekvatnu podršku koja mora biti mnogo veća i sveobuhvatnija od pozivanja u stanicu radi davanja izjave, dovoljno govori o površnom i nepotpunom radu sa žrtvama”, kaže Kisin Zagajac.
Kisin Zagajc upozorava da se dokazivanje nasilja u porodici ne može svesti na svjedočenje žrtve ako nije psihički i emotivno spremna, a posebno ako se kao svjedoci mogu saslušati i policijski službenici koji su izašli na lice mjesta.
“Oni su uočili povrede, prijeteće sadržaje, polomljene stvari…”, kaže Kisin Zagajac.
