Šta je to u knjizi Mathiasa Finka „Srebrenica“ uznemirilo bošnjačke političke i vjerske krugove? Tek kad su je pročitali, shvatili su šta su hvalili
U kasnu jesen 1993. godine u Sapni, najistočnijem dijelu slobodne teritorije Bosne i Hercegovine, domaćini, borci i novinari (koji su tada bili jedno) ispričali su mi upečatljivu anegdotu koja se, navodno, zbila tokom posjete jednog visokog vjerskog velikodostojnika ovom kraju.
„Recite mi kako se odvija vjerski život u vašoj jedinici?“, upitao je tih (i kasnijih) godina utjecajni vjerski lider. „Efendija, mi vjeri posvećujemo najveću moguću pažnju“, odgovorio mu je lokalni komandant, pa nastavio: „Kod naših vojnika važi ovaj raspored dnevnih obaveza: deset sati ratuje se na liniji, a barem jedan sat obavezno se klanja džuma“.
Vjerske obrede i njihovu dinamiku, komandant baš nije poznavao niti upražnjavao. Znao je, međutim, da mnogo toga, bezmalo sve, u njegovoj karijeri i sudbini prostora za kojeg je ratovao ovisi o dojmu kojeg će ostaviti na druga Efendiju.
Gadna, nemilosrdna je bila ta kasna jesen u, kako sam tada uz pomoć radioamatera javljao sarajevskim medijima, „širem rejonu Sapne“. Gorjela su okolno sela i naselja, Međeđa, Nezuk, Baljkovica, pod artiljerijskom kanonadom vojske Ratka Mladića, koji je, čulo se to u presretnutoj komunikaciji, lično zapovijedao operacijom nazvanom „Čekić i nakovanj“.
Bez propovjednika
Unatoč tome što, kako smo vidjeli, vjerski život vojnika i zapovjednika nije bio najuzorniji, oni su, a uglavnom je bilo riječi o prognanicima iz Podrinja, uspjeli odbiti i taj, kao i sve druge ranije i kasnije neprijateljske pokušaje da ovladaju (i) ovim komadom istočne Bosne.
Odstupalo je to od doktrine ratovanja koju je u svojim ranim radovima Alija Izetbegović formulirao na sljedeći način: u ratovima koje vode muslimani „najprije idu propovjednici, a iza njih vojnici“. Na ovom dijelu ratišta, propovjednika nije bilo ni za lijeka, pa su se vojnici morali snalaziti bez njih. Propovjednici, vjerski misionari iz cijelog dunjaluka, tih su se teških godina razmilili po srednjoj Bosni utjerujući odnarođene Bošnjake „u suru“. Jer, kako je precizno tu stvar formulirao duhovno-financijski generalni pokrovitelj „čuda bosanskog otpora“, evropski lider Muslimanskog bratstva Sudanac Fatih El Hassanein: „Ništa nismo dobili, uzaludne su sve žrtve ako nakon ovoga rata Bosna i Hercegovina ne bude islamska država“.
Sapna nije imala status općine sve do negdje posljednje ratne godine kada je istoimeno naselje administrativno povezano sa grozdovima okolnih sela i zaselaka. Ovaj kraj nije imao ni adekvatnu vjersku infrastrukturu, što je ispravljeno izgradnjom nove džamije koju je krajem prošlog mjeseca otvorio Husein efendija Kavazović, reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Govor efendije Kavazovića je bio dug i nadahnut, više svjetovnog nego vjersko-prigodničarskog karaktera, manje pomiriteljski, a više polemičan. Osnovna ideja oko koje su se okupile manje-više sve njegove poruke bilo je prilično neukusno diviniziranje Alije Izetbegovića i poziv na masovnu obnovu i izgradnju njegovog kulta.
„Drugi oko nas su napravili svoje države, mi smo postali njihove sluge i morali smo ih služiti dok Allah nije poslao jednog među nama, rahmetli Aliju Izetbegovića, koji nas je okupio i pod zastavom ljiljana smo izvojevali svoju slobodu i svoje ime.“
Reis Husen Kavazović je nastavljajući dozivanje Bošnjaka „upamet“ rekao i da „trenutno živimo političku krizu“ te kritizirao „naše vođe“ koji „ne komuniciraju“. Vjerovatno nesvjesno, ali i dalje dijabolično, poslužio se fatalnim frazemom kojeg je svojedobno proslavio Slobodan Milošević, poručujući političarima: „Ili ćemo ih ispraviti i dovesti na pravi put, ili ih neće biti!“
A pravi put je, poručio je Kavazović, jedan: „onaj kojeg su u miraz dobili od šehida, gazija i rahmetli Alije Izetbegovića“.
Šta se desilo s Mirnesom Osmanovićem?
Reis Husein efendija Kavazović je u Sapni „nastupao“ petnaestak dana nakon što je vodio još jednu dženazu ubijenim Bošnjacima u srebreničkom genocidu. Tih sam julskih dana napokon uspio doći do knjige „Srebrenica“ njemačkog novinara i povjesničara Mathiasa Finka. Fink u ovom kapitalnom djelu na preko hiljadu stranica minuciozno, nepogrešivo, ustrajno slaže mozaik tragedije Srebrenice i njenih Bošnjaka. Knjiga ima podnaslov „Ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem“. Osmanović je jedan od osam hiljada mladića koji nije uspio preživjeti genocid. Njegovu majku, Zuhru Osmanović, novinar je upoznao nakon što je stigla u Njemačku. Fink je sa njom dijelio tešku patnju i neugaslu nadu da će se Mirnes jednog dana ipak pojaviti živ i zdrav. Knjiga „Srebrenica“, kako je kazao njen autor, nastala je kao plod dugotrajnog iscrpljujućeg traganja za sudbinom Mirnesa i njegovih suputnika na njihovom putu nepojmljivog užasa.
Knjiga Mathiasa Finka, također, ima zanimljivu (pred)historiju. Pet godina je prošlo od njenog izlaska u Njemačkoj (2015) do prevoda na bosanski jezik (2020). Cijeli (ogroman) prevodilački i dobrim dijelom financijsko-izdavački posao na sebe je entuzijastički predano preuzeo Avdija Alibašić, Bosanac koji živi u Njemačkoj. Izdavač je sarajevska „Dobra knjiga“. U prvo vrijeme nakon izlaska na bosanskom Finkova monumentalna knjiga je promovirana, hvaljena, preporučivana: sve dok je oni koji su je hvalili i preporučivali nisu i – pročitali! Nakon toga ju je neka nevidljiva, ali čvrsta cenzorsko-patriotska ruka sklonila sa knjižarskih polica i rafova.
Šta je to u knjizi „Srebrenica“ što je uznemirilo bošnjačke političke vjerske i pseudoakademske krugove i ponukalo ih na njeno marginaliziranje? Treba reći da u Finkovoj knjizi nema nikakvog ekskluzivnog materijala, novih otkrića i saznanja, sve je to već nekada i negdje zapisano, izgovoreno, snimljeno, pročitano, dokumentirano. Njemački novinar je samo zapanjujuću količinu materijala kojeg je sakupio organizirao na način da ste nakon čitanja njegove knjige potpuno sigurni u autorove časne i plemenite namjere: ranije poznate činjenice okupljene u ovoj knjizi čitaju se na nov i drugačiji način.
Mathias Fink je uz pedantno i dokumentirano utvrđivanje odgovornosti međunarodne zajednice, od njenog vrha u New Yorku i Washingtonu do dna u Srebrenici, donio preglednu genezu i dugačak historijat srpske opsjednutosti Srebrenicom koja potiče još iz komunističko-jugoslovenskog perioda, a završava genocidom, masovnim pokoljem hiljada ljudi.
Deblokada kao uvertira
Međutim, autor se izuzetno kritički, povremeno i nemilosrdno, obračunava sa onim što naziva Vlada u Sarajevu i njenom najistaknutijom figurom Alijom Izetbegovićem. I ovdje se Fink oslanjao na postojeću literaturu, a od najveće mu je pomoći bila knjiga „Kako su prodali Srebrenicu i sačuvali vlast“ (magazin „Dani“) rahmetli novinara Esada Hećimovića. Kada je 1998. godine objavljen ovaj eksplozivni istraživačko-novinarski rad, sve što je imala reći vladajuća bošnjačka kasta bila je optužba upućena autoru i izdavaču da je knjigu financirala Ambasada Sjedinjenih Američkih Država. Sa naslovne strane knjige vrištala je teška optužba Harisa Silajdžića upućena Aliji Izetbegoviću tokom pokolja u Srebrenici: „Tvoja najava deblokade (Sarajeva) bila je najbolja priprema za Srebrenicu i Žepu“.
Odnos vlasti u Sarajevu prema Srebrenici tokom rata, Mathias Fink ocjenjuje kao toksičan koktel diletantizma, ignorancije, neodgovornosti, naivnosti, nekompetentnosti, pa i loše maskirane izdaje. Nakon što se jedan od čelnika Srebrenice kasno navečer 11. jula uspio čuti sa Alijom Izetbegovićem i pitati ga šta „Sarajevo poduzima“ da im vojnički pomogne, dobio je odgovor da je predsjednik „umoran“ i da ubrzo slijedi zračna intervencija NATO saveza. Mathias Fink gotovo bijesno konstatira da je Izetbegović „umjesto da tokom rata stvara vojsku jačao svoju klerikalističko-desničarsku vlast“.
Nekoliko mjeseci kasnije, u februaru 1996. godine, unesrećenim ženama Srebrenice Alija Izetbegović je kazao da je on lično naredio uspostavljanje koridora za izvlačenje ljudi iz Srebrenice. „I on je bio uspostavljen. Ali zbog manjka tehničkih sredstava nije se mogao održati. Tako sam ja obaviješten.“ Fink ocjenjuje: „Jednostavno – to nije bila istina. Ili je Predsjednik svjesno lagao, ili je bio slagan“. Lagati, ili dopustiti da budeš slagan tokom trajanja najveće tragedije tvoga naroda i zemlje, teško da može biti „vrlina“ nekoga koga je „Allah poslao“ da okupi svoj narod i stavi ga pod zastavu ljiljana, kako je onomad vazio reis Kavazović.
Ovih je dana, u jeku obilježavanja godišnjice rođenja Alije Izetbegovića, objavljena knjiga sasvim drugačijeg profila i nadahnuća: „Alija Izetbegović u vanjskoj politici Bosne i Hercegovine 1990-2003“, čiji je autor penzionirani armijski general Fikret Muslimović. Ovo je, valjda, peta-šesta knjiga koju je o Izetbegoviću napisao, što sam, što u koautorstvu, njegov bivši vojni savjetnik. Upravo se za Muslimovića tvrdilo da je autor naredbe borcima iz Srebrenice iz juna 1995. godine da napadnu „neprijateljsku pozadinu“ kako bi rasteretili sarajevski front tokom neuspješne deblokade u ljeto 1995. godine. Ta je naredba, odnosno, ti su napadi poslužili Karadžiću i Mladiću kao formalni povod za pokretanje uraganske operacije „Krivaja 95“ koja je presudila Srebrenici i njenim građanima.
Jedan od recenzenata Muslimovićeve knjige je Muhamed Šaćirbegović, bivši diplomata i bjegunac od pravosuđa Bosne i Hercegovine. Mathias Fink citira memoare švedskog diplomate Carla Bildta, knjigu „Misija mira“: „Nekoliko minuta nakon što je vijest (o padu Srebrenice) objavljena, sreo sam se (u Strasbourgu, op. S. A.) sa Šaćirbejom… Ja sam bio više potresen i uzbuđen nego što je on izgledao. Njegova kontrolirana reakcija i njegovo mirno argumentiranje, u vezi s tim, po mom mišljenju spadaju u one misteriozne djeliće slagalice u srebreničkoj drami. Rekao je da je Srebrenica oduvijek bila za njih veliki problem. Oni su znali da u slučaju mirovnog sporazuma neće moći zadržati enklave. Na izvjestan način to što se dogodilo je upravo pojednostavilo stvari“…
Kolona Bošnjaka iz Srebrenice koja se danima probijala takozvanim Putem spasa očekivala je vojnu pomoć Armije BiH iz rejona Sapne. Pomoć nije došla, niti je naređena. Zato je danas, a uvijek će biti tako, sa tog mjesta neumjesno govoriti o „Alijinom putu“ kao izlazu za Bošnjake. Neka ubuduće te svoje tlapnje Husein efendija Kavazović izgovara bilo gdje drugo, samo neka to čini što dalje od srebreničkog puta spasa na kojem su u julu 1995. živote izgubile hiljade ljudi dok su Izetbegović, Muslimović, Šaćirbegović… – „deblokirali Sarajevo“.
