“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma…”.
Ovako je najveći srpski izum opisao otac te nacije Dobrica Ćosić. Stoga nema potrebe ići dalje u definisanju tog srpskog patriotizma.
No, okolnosti s kraja dvadesetog vijeka natjerale su druge balkanske narode, prije svega Bosance, Albance i Hrvate, da moraju kreirati dogovore sa srpskom patriotskom politikom čiji je zaštitni brend hegemonizam u pokušaju realizacije viševjekovnog plana velike Srbije na prostorima na kojima živi srpsko stanovništvo.
Srpski političari pod zastavom laži, mitomanije i hegemonističkih planova pokazali su da je svaki dogovor napravljen s njima jalov i da je njegov rok ograničen iznimno kratkim rokom.
Jer, umom srpske politike caruje magla mitomanije, od one o nebeskom narodu do pobjeda koje slave jedino ljudi kojima je laž oklop i tijela i duše, onako kako to Ćosić opisuje. Jer, samo takvi umovi sve izgubljene bitke kroz epove, guslarske stihove i poeziju pretvaraju u lažnu historiju i još lažnije pobjede.
Nema potrebe nabrajati ko je površno upoznat s tim folklorom srpske politike i akademije, jasno mu je o čemu govorim. A iz tog mitomanskog folklora proizašla su zvjerstva. Malo je ratova u kojima srpska politika ostvarenje cilja nije tražila kroz koncentracione logore, mučenja, ubijanja, silovanja, pljačke… Čak i nakon pogroma koji je srpski narod doživio u Drugom svjetskom ratu, njihova politička elita je odlučila da svoje ciljeve pokuša realizirati napadima na muslimansko stanovništvo istočne Bosne i novim zločinima, kao što su na Kosovu činili zločine nakon što su svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj, opet zbog hegemonije, priredili patnju traktorske kolone.
(Srpska politika u kontinuitetu je zločinačka bez želje za dogovorom)
Ta srpska politika svom narodu nameće mitomaniju herojstva, pa likove koje historija pozicionira na smeće, a civilizirani dio svijeta odbacuje, proglašava herojima, odlikuje i slično. I to je još jedan dokaz da koljači i zločinci srpske politike u ratu postaju heroji iste politike u miru, jer se ciljevi i načini realizacije srpskih lidera nikada ne mijenjaju.
Narodima koji imaju nesreću da im u susjedstvu obitava takva politika, zapadnjaci i istočnjaci kontinuirano nameću ideju dijaloga, kompromisa i dogovora. Nekada se to i desi, ali i brzo propadne. Jer, dogovarati se s onima koji uzdižu zločine, poraze slave kao pobjede i vjeruju da su nebeski narod, je NEMOGUĆE.
Jer, za lidere tog naroda svi drugi su mali i nebitni, pa ih je dozvoljeno etnički čistiti, klati, silovati i uništavati s prostora zamišljene velike Srbije. I to rade u kontinuitetu, u ratu i miru.
Zbog toga i jest nemoguć dogovor. Jer, usijana glava zarobljena u magli mitomanije i umu zločina ne razmišlja o kompromisu u kojem bi i druga strana bila zadovoljna, već isključivo o svom cilju. Posljednji primjer takvog djelovanja je Kosovo, gdje Srbija kombinacijom nasilja i diplomatije nastoji uspostaviti novu Republiku Srpsku kako bi i na taj prostor u budućnosti mogla računati kao na dio velike Srbije. Kao što računa na 49 posto Bosne i Hercegovine koje je presuđenom agresijom okupirala devedesetih.
I nema tih razgovora i pregovora koji će srpsku političku masu natjerati na promjenu paradigme da su entitet Republika Srpska i Srbija dvije države srpskog naroda, koje u narednim vremenima treba ujediniti.
O čemu onda pregovarati s agresorom koji Bosnu i Hercegovinu drži pod opsadom i kontinuirano na nju atakuje? O čemu pregovarati s Kosovom? O čemu pregovarati s Crnom Gorom, u čije su unutarnje strukture ušli u savezništvu s Srpskom pravoslavnom crkvom i međunarodnom zajednicom?
A sve su to države na koje politika “nebeskog” naroda u svojim zaluđenim glavama polaže pravo za ostvarenje srpskog svijeta. I neće odustati, jer nije odustala već više od 200 godina.
No, bez sumnje će ponovno jednog dana pokušati upotrebom sile i koljača, ukoliko diplomatija ne ostvari rezultate. I tako Jovo nanovo. A svijet, posebno zapadni, koji misli da je nešto naučio o balkanskim tokovima, zagovara dogovor i zajedničko djelovanje.
I zato tom svijetu jasno treba reći da nema ni pregovora ni dogovora sve dok srpskom politikom upravljaju mitomani kojima su koljači i presuđeni ratni zločinci idoli. U tom slučaju nema ni mira, jer Srbija, ključni faktor svih destabilizacija Balkana vijekovima unazad, neće odustati od svojih ciljeva.
Lagat će diplomatski, klati i razarati Miloševićevski. Sve do dana kada na Zapadu zavlada neko kome će biti jasno da zarad trajnog mira u ovom području mora ukloniti srpski svet i mitomane krvavih ruku. Do tada dogovor nije, ali rat je uvijek opcija!
Patria
