Još uvijek pričamo o Bošnjačkom saboru (1993), Vašingtonskom sporazumu (1994) i Dejtonskom mirovnom sporazumu (1995) pokazujući da ne znamo njihovu cjelovitu strukturu, sadržaj, okolnosti i posljedice po bosanskohercegovačko društvo. Ne zato što “ne znamo”, nego što ne iskazujemo moralno-epistemičko držanje prema tim događanjima koja su nam donijela cementiranje ratnom agresijom razdijeljene zemlje. Tek danas sasvim jasno se vidi “zacrtani projekt”, koji je prije rata osmišljen, a rat je “poslužio” kao instrument objektiviranja ili opredmećivanja pripremljene podjele Bosne između dva velikodržavna hegemonizma i jedne prilično konfuzne politike “muslimaniziranja političkog” koja je Bosnu vodila u pogrešnu ulicu povijesti. Bila je to totalno pogrešna ideja politike kao predstavljanja naroda! Politička stranka se pojavljuje kao neka plemenska ili religijska institucija koja sebi daje pravo da ona navodno predstavlja jedan cijeli narod – to je neko davno prošlo vrijeme. Političke stranke ne predstavljaju narode ili etničko-religijske grupe!
Rezultat stoljetnog terora nad Bosnom je današnja totalitarna vlast etnicizma (etnopolitika, plemensko saborovanje na “guvnu”, kult narodnog vođe, devastacija institucija države) koji služi nacionalizmu srpstva i hrvatstva i stvara nehumani ambijent života. S kojim pravom ili na osnovu kakvog prava Srbija i Hrvatska ostvaruju kontrolu nad dijelom bosanskog naroda? Zašto Srbija i Hrvatska ne ostvare takvo pravo nad srpskim i hrvatskim narodnim grupama u Austriji ili Njemačkoj ili pak u Francuskoj na isti način kako to hegemonijski rade u Bosni tokom 20. stoljeća? Zato je smišljena opsolentna sintagma “konstitutivnost naroda” kojima kao retardima u bespućima povijesti trebaju “legitimni predstavnici”, vođe, čuvari. “Konstitutivnost” je osnova miješanja u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine. Ona drži predstavu o “konfliktu među narodima” i ignorira “slobodne građane”.
Tokom nesretne 1993. godine Republika BiH je bila pod direktnim udarom Srbije i Hrvatske. Činilo se da će nestati u vatri beogradsko-zagrebačkog hegemonizma, ali stvari su se odvijale u drugom smjeru. Tuđmanove vojne postrojbe pod imenom HVO u BiH pretrpjele su strahovit poraz i bile su pred totalnim slomom. Ustvari, bile su to pomoćne postrojbe HV!
U toj 1993. godini desio se Bošnjački sabor u Sarajevu na kojem je razmatran Owen-Stoltenbergov plan o završetku rata. Pregovori o mirovnom planu vođeni su u Ženevi, a na taj plan se “odgovaralo” 27. i 28. septembra 1993. u Sarajevu. Osnov plana je podjela Bosne prema Miloševićevim i Tuđmanovim zamislima. Plan je odbijen i nije prihvaćeno stvaranje tri etničke republike na tlu Republike BiH. Zanimljivo je da mnogi skrivaju i zaboravljaju da je to saborovanje u “okviru etnopolitičke paradigme” kojim je Republika BiH trebala biti potpuno poništena i svedena na uniju tri etničko-religijske teritorije koje bi se vremenom u iredentističkom pothvatu osamostalile! Ono je rezultat etnopolitike u koju su gurnuti Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ta plitka pučka politika je zamišljala Bosnu kao “etnički razdijeljenu teritoriju”. To je nastavak one naivne politike koja je tokom 20. stoljeća samo političko kao takvo “muslimanizirala” ili ”kristijanizirala”, odnosno svodila na etničko i religijsko određenje. U tome je jedinu korist imala Srbija, a naknadno i Hrvatska.
To etničko-religijsko fragmentiranje Bosne počinje 1990. godine s SDA politikom “muslimanskog kulturno-povijesnog kruga” čime se otvara provalija političkog tribalizama (“plemenskog” dogovaranja) koja apsolutno odgovara Beogradu i Zagrebu u etničkom rascjepljivanju bosanskog bića i uništavanju bilo kakvog bosanskog političkog identiteta i projekta. Beograd i Zagreb prate situaciju i odmah instaliraju već pripremljeni koncept SDS i HDZ u Bosnu i direktno se uvlače u sve političke procese druge države. Njihov krucijalni zadatak je da “predstavljaju” bosanske Srbe-pravoslavce i Hrvate-katolike i da odbijaju bilo kakvu koncepciju bosanstva. Suverenitet se odriče Republici Bosni i Hercegovini, a reducira se na etničko-religijske grupe. To je smisao cjelokupnog projekta “troplemenske zajednice” u kojoj se tri naroda “dogovaraju” da se ne može uspostaviti Bosna kao država nacija svih njezinih građana. Zato je Bosna danas zarobljena od strane etnofašizma koji je postepeno guši.
Predsjedništvo BiH je 8. aprila 1992. godine donijelo odluku o promjeni naziva države: SR BiH od tada se zvala Republika Bosna i Hercegovina. Agresijom Srbije i Crne Gore, pa onda Hrvatske, Republika Bosna i Hercegovina je porušena i podijeljena na dva entiteta u periodu 1992-1995. To je bio zajednički posao agresora, internacionalne zajednice i domaćih političara. Većina nas se danas ponaša kao da gledamo jedan košmaran film i kao da se ovaj košmar dešava nekome drugom! Jasno je da je dejtonskim dijeljenjem teritorije Bosne na dva entiteta ( u “omjeru” 51:49) zadovoljen interes Miloševića i Tuđmana u smislu da njihove države kontroliraju direktno (specijalne veze) i indirektno državu Bosnu i Hercegovinu. Manji entitet je pod kontrolom Srbije i srpske hegemonije jer se tamo protjerani i pobijeni Bošnjaci ništa više ne pitaju, a Federacija BiH se već 1994. godine oformila kao “konfederacija” s Hrvatskom.
Ali, zašto bi mi morali pristati na fašističke ideje i zamisli Miloševića i Tuđmana? Mi ne moramo i ne smijemo pristati na te projekcije. Mi moramo glasno reći cijelom čovječanstvu i onome ciničkom dijelu tzv. internacionalne zajednice koju čine birokrate i plaćenici, podmićeni spletkaroši i zločinci, da ne pristajemo danas na mirnu eutanaziju nakon genocida i ratnih užasa. Bosanci su izigrani cjelokupnim dejtonskim projektom i danas se nalaze u stanju totalne krize, migracijskog nestajanja i borbe za opstanak.
Vojvoda od Den Haaga i četnički vojvoda Šešelj vratio se u “Vučićev svet” i tamo postao moralni lik koji vaspitava srbijansku djecu s opskurnih televizijskih kanala. Zar nam to nije jasna uputa šta da radimo!? Srbija se nije postidjela pred zločinima koje je počinila u Bosni, niti molila za oprost, i ne namjerava stati u vlastitom ekspanzionističkom ludilu! Iz mraka Srbije stižu novi opasni zahtjevi za bosanskom teritorijom i “pravom Srba” na otimanje tuđih zemalja.
