Kad zažili neistina i laž pa postane neupitna kolektivna odrednica, tad činjenice i istine ma kakve bile postaju epohalne sa euforičnom odrednicom “historijskog događaja”.
Upravo rečeni slijed ima preslik u euforičnosti reakcije na haški pravorijek u predmetu Stanišić – Simatović. Odrednica historijskog događaja se ima tumačiti tek u potencijalu i otvorenoj mogućnosti, a ne u samom događaju, kako se to prinosilo u jučerašnjem danu.
Potvrda ovakvog zaključka je i u zakašnjelim pa gotovo i iznuđenim reakcijama političkih aktera iz probosanskog političkog spektra. Neupitno je da izuzetan gotovo “historijski” potencijal ove haške presude može, a i morao bi, odrediti dalju putanju borbe za bosanskohercegovačku državotvornost i sudbinu procesa koji se u ovom trenutku čudnom dinamikom kreću ili dotiču bosanskohercegovačke državne opstojnosti.
Nekako čudno koincidiraju čitanje haške presude u predmetu “Stanišić – Simatović” i najava današnjeg sastanka u Mostaru lidera državne koalicije (ne programska koalicija ili tek izborno partnerstvo, samo oni znaju) Čovića, Dodika i Nikšića. Koliko će izrijek same presude diktirati sadržinu očekivanog sastanka, ostaje za propitivanje po okončanju najavljenog medijskog obraćanja učesnika.
Za pretpostaviti je da će haški duh utjecati i kreirati tematiku sastanka, ma kakva ona bila, a mogla bi se kretati u dijapazonu od energetike, preko Ustavnog suda i državne imovine, do Izbornog zakona.
Ali ipak, ostavimo po strani špekulaciju i bavimo se činjenicama koje će se dogoditi.
Ono što se sigurno neće naći na dnevnom redu, a što je ranije rečeni haški duh, jeste pitanje utjecaja haških činjenica na, svakako, novo bosansko vrijeme. Jasno je da krivo srastanje postdejtonske Bosne fundira na netačnoj i Hagom osporenoj činjenici karaktera rata protiv Bosne.
Prinošen kao nesretni sukob i u krajnjem falsifikovan i krivotvoren kao građanski rat on je omogućavao, proizvodio i usmjeravao bosansku državnu suverenost po modelu nedovršenog rata, ohrabrujući agresore na BiH da političke ratne ciljeve gotovo uspješno okončavaju u nazovi mirnodopskom ambijentu.
Krivo srastanje nije ohrabrivalo povratak ljudi protjeranih u etničkom čišćenju, a paralelni i specijalni odnosi entiteta Republika srpska i agresorske države Republike Srbije su u ambijentu proklamovanog srpskog sveta kraćim i dužim koracima, šutke, uspostavljali ovjeru faktičkog stanja i modelom real politike zaokruživali etničke teritorije uspostavom cilja 21. vijeka (Vučić) – nacionalne države Srba na teritoriju projektovanom odrednicom velika Srbija.
Identičan proces iz istovrsnog činjeničnog stanja, osuđenog ranijom haškom presudom hrvatskoj šestorci, u pričuvi se događao i na zapadu BiH. Nisu jučer bili tek zbunjeni domaći politički akteri. Dala se osjetiti zbunjenost i dijelova međunarodne zajednice, onih prisutnih u BiH i onih izvan BiH (lako će se pronaći).
E upravo ovi manje i više zbunjeni i zatečeni, su faktori od kojih se očekuje, ali koji imaju i obavezu, da faktičko stanje u BiH prilagode haškim činjenicama, vrate povjerenje u međunarodno pravo na način što će ustavni ustroj Bosne i Hercegovine u dejtonskoj namjeri reintegracije društva i države, a ne u institucionalnoj i prijetećoj teritorijalnoj konsocijaciji, što je i njihova obaveza.
Stvari se ipak neće događati po spontanitetu i osjećaju moralnog i pravnog grijeha konstrukta koji se zove međunarodna zajednica, nego za tako što valja fokus želje za promjene vladavinom prava držati kao stalnu tenziju prije svega domaćih političkih aktera, bez odrednice pozicija/opozicija, a sa jakim suportom domaćih i stranih medija, kao i uz potporu prijatelja i lobista za BiH.
Presuda Stanišić – Simatović u ovom trenutku je utoliko historijska, jer se više nikada neće ponoviti, a sama po sebi je tek Božji dar i potencijal koji valja znati iskoristiti.
