Jovicu Stanišića i Franka Simatovića trebalo je osuditi na daleko veće kazne. Ovako je u januarskom nastavku odlučivanja po žalbi u slučaju Stanišić Simatović kazala haška tužiteljica Laurel Baig.
I zaista, bude li po pravu i pravdi Stanišić kao načelnik Službe državne bezbednosti (“DB”) Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije i Simatović kao uposlenik u Drugoj upravi DB MUP (komandant Jedinice za specijalne operacije – JSO) bit će osuđeni na kazne koje će koliko toliko biti satisfakcija njihovim žrtvama.
U pomenutom nastavku suđenja, tužiteljica Baig je kazala: “Pravni kriterijum je riješen. Znali su da će biti izvršeni zločini. Imali su konkretno znanje da će zločini biti izvršeni. Oni su znali i bili svjesni i znali za namjeru. Vijeće je utvrdilo da su znali i bili svjesni da Slobodan Milošević i drugi vojni zvaničnici JNA dijele istu namjeru”.
Suđenje Stanišiću i Simatoviću dat će konačni odgovor je li Srbija bila učesnik Udruženog zločinačkog poduhvata ili ne. Ranije presude i ono što je javnosti dostupno, apsolutno govore u prilog tezi da je djelovanje Stanišića i Simatovića zapravo dokaz o očitoj involviranosti Beograda u ratna zbivanja na prostoru Bosne i Hercegovine. Stoga ovaj predmet i jeste toliko složen, pa oni koji u Hagu odlučuju o pravdi u ovom predmetu “hodaju po jajima”.
No, u sažetku presude od 30. juna 2021. godine, navedeno je: “Raspravno vijeće uvjereno je da je barem od augusta 1991. postojao udruženi zločinački poduhvat”.
U istom sažetku navedeno je da je “uobičajena zločinačka svrha ovog poduhvata bila je nasilno i trajno uklanjanje većine nesrba”.
“Ovu zajedničku zločinačku svrhu dijelilo je određeno visoko političko, vojno i policijsko vodstvo u Srbiji, u srpskim autonomnim regijama Krajine i Slavonije, Baranje i zapadnog Srema te u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini, koja je kasnije preimenovana u Republiku Srpsku”, navedeno je u sažetku presude.
Konačna presuda Stanišiću i Simatoviću bit će prva za dužnosnike Srbije pred Hagom i stavit će pečat na karakter rata kojim je ugašena SFRJ. A taj karakter uveliko će mijenjati političke i sve druge tokove, naročito u odnosima Bosne i Hercegovine sa Srbijom.
U slučaju osuđujuće presude bit će dokazano da je Srbija bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, čime će se otvoriti neka stara pitanja tužbe protiv Srbije. Stanišić i Simatović bili su u vrhu sistema planiranja i naređivanja i nema sumnje da će, bude li zainteresovanisoti, Bosna i Hercegovina dobiti priliku da naplati štetu. No, interes je upitan s ozbirom da dan uoči konačne presude u Bosni i Hercegovini se o istoj govori u tragovima, jer nam se nudi nebeski spektakl. Je li sve povezano vidjet ćemo, no da nezainteresiranost proizvodi gorčinu, to je sasvim jasno.
Ukoliko bi pak presuda bila oslobađajuća, odnosno, ako bi se desio presedan, bila bi to ljaga na Tribunal na kraju njegovog rada. Upućeni očekuju da će u najmanju ruku biti potvrđena prvostepena presuda, a nije nemoguće da ona bude proširena i na neke druge tačke imajući u vidu da su crvene beretke bile dio državne bezbjednosti Srbije a počinile su strašne zločine u BiH.
Ipak, činjenica da se ovom procesu u vrhu probosanskih snaga nije posvećivalo mnogo pažnje, kao u ostalom što su indolentni i na procese unutar BiH, možda i nećemo moći isključivo kriviti haške sudije i tužioce. Mnogo toga je i do nas, a kampanjsko interesovanje već nas je toliko puta koštalo da smo možda i navikli.
Bude li pravde, Stanišić i Simatović će na mnogo dužu robiju od one koja im je izrečena 2021. godine. Ukoliko bude po pravu, svima će biti jasno ono što je većini u Bosni jasno – Srbija je agresor na Bosnu i Hercegovinu. U suprotnom, međunarodni sud i njihova pravda neće proći test, a to će biti ozbiljan udarac s obzirom na istrage Putinovih zločina u Ukrajini.
A malo je onih koji će danas sporiti da je Rusija agresor na Ukrajinu. Iako ne postoje nikakve presude koje bi to potkrijepile, svakodnevno svjedočimo optužbama i za agresiju i za zločine, ali i pomoći koja se pruža Ukrajini.
Bosni i Hercegovini se nije pomoglo prilikom agresije na njenu teritoriju, zato bi presuda po normama međunarodnog prava morala biti minimum koji ćemo dobiti. Suđenje koje traje dvije decenije ne sme, zbog budućnosti Evrope, završiti oslobađanjem ili maskiranom presudom.
Hag je predugo hodao po jajima, zato posao mora završiti kako to pravila definišu, a ne kako bi politički lobisti željeli. U suprotnom, bit će i Putina i nakon Putina. Jer, mi u Bosni i Hercegovini najbolje možemo svjeodčiti da i nakon Miloševića ima Miloševića.
Definisanje karaktera rata je težak zadatak, ali argumenti su jednostavna stvar, zato se nadamo da će haške sudije konačno imati snage i dići se na nivo međunarodne pravde!
