Amerika je na Balkanu izdala sve svoje saveznike. Izdala je ljude na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, u Beogradu. Jedina opasnija stvar od toga da budete američki neprijatelj jeste da budete američki prijatelj”.
Rekao je ovo književnik i kolumnista Andrej Nikolaidis u emisiji Istraga sedmice na televiziji Hayat, citirajući jednog od kreatora američke diplomatije Henryija Kissingera.
Slijedeći nit koja se prožima kroz Kissingerovu knjigu Svjetski poredak, ali i ono što u Diplomatiji piše ovaj američki diplomata, nedavno sam napisao da su probosanske politike u jeku krize i pripreme za udar visokog predstavnika na ustavno – pravni poredak, demokratiju i prava građana, trebale balans potražiti u onom dijelu svijeta koji su do sada izbjegavale zarad “američkog prijateljstva”.
Stoga Nikolaidisov citat Kissingera vidim kao potvrdu opravdanosti teze da se u odbrani od sada već vidljivog ataka na opstojnost cjelovite i suverene Bosne i Hercegvoine kojeg navodećom diplomatijom provodi Washington, na međunarodnom nivou pokušaju pronaći partneri koji će nam pomoći da napravimo neki oblik balansa. Odnosno, kišobran koji će spriječiti konačni udar na našu zemlju s ciljem njene podjele. Jer, Kissinger nije neko ko piše nejasno, on piše s pozicije nekog ko daje signale za kreiranje američke diplomatije, samim tim kreirajući i diskurs diplomatija satelitskih zemalja poput Velike Britanije, ali i same Evropske unije.
No, bošnjačka ili ono što je ostalo od probosanske politike na fonu je čekanja pod sloganom “ne počinjimo prvi”. A dešavanja u posljednjh godinu, dvije, pokazuju da je to čekanje i nečinjenje zapravo najplodnije tlo na koje se prima diplomatija koja rješenje jugoslovenske krize vidi kroz podjelu Bosne i Hercegovine. Ta podjela preduslov je podjele Zapadnog Balkana na tri mini carstva, odnosno velike Srbije, Albanije i Hrvatske.
Dakle, posve je jasno da Bosna i Hercegovina kao suverena i cjelovita država nema budućnost u američkom planu za balkanski poluotok. Stoga, ili će “probosanski” političari konačno shvatiti da akcija daje duplo bolji rezultat nego reakcija, pa poletjeti ka zemljama istoka, ili će morati biti zamijenjeni. Jer, predugo svi pišemo da je ta “probosanska” politika apatična i da je zbog te apatije postalo upitno koliko je i probosanska.
Ma koliko se kadrovi s platnih spiskova međunarodnih organizacija i na druge načine plaćani agitatori trudili uvjeriti nas kako je Amerika naš veliki prijatelj koji čuva bosanski suverenitet i cjelovitost, djela kojima svjedočimo jasno pokazuju da je to laž koja se više ne može sakriti.
Naročito će se teško sakriti nakon onog što je objavio profesor Zlatan Begić u istoj emisiji kao i Nikolaidis, kazavši da je dobio non – paper po kojem će Rs dobiti dozvolu za otcjepljenje, a pobunjene Bošnjake u FBiH poklopiti NATO. Niko iz međunarodne zajednice nije izašao i demantovao te navode. Dakle, plan postoji i ovisno od etapa provođenja tog plana toliko će postojati i Bosna i Hercegovina.
Ovih dana su počela obilježavanja i trajat će do kraja augusta, svih onih datuma koji nas podsjećaju da sinovi i kćeri ove zemlje ginuli za odbranu domovine, suverene i cjelovite Bosne i Hercegovine. Njihova žrtva bit će uzaludna ukoliko politički predstavnici bošnjačke i probosanske politike nastave s planom “mi nećemo prvi”. Jer, tako sigurno neće zaustaviti zahuktale separatizme s Vrbasa i Neretve. Milorad Dodik i Dragan Čović, ohrabreni ponašanjem isturenih komandnih mjesta međunarodne zajednice (Ambasada SAD i OHR), će kontinuirano i još agresivnije ići u pravcu konsocijativnog modela Bosne i Hercegovine s krajnjim ciljem konačne podjele BiH.
Ne trebaju politički lideri probosanskih snaga odgovarati agresivnošću, već smišljenim zajedničkim planom odbrane Bosne i Hercegovine. Funkcije i vlast ne smiju biti sjeme razdora poput ovog kojem smo svjedočili proteklih mjeseci. Situacija je sada potpuno iskristalizirana, sada je jasno vidljivo ko su oni koji su spremni biti autonomaši pod srpsko-hrvatskom vlašću i ko su oni koji to odbijaju. Ali ti koji su odbili biti sluge agresorima, sada moraju prionuti na posao, podnositi inicijative, predlagati zakone koji će kreirati suštinu društveno – političkog života.
To neće moći sami, zato im trebaju strateški partneri, a ako im nakon 2. oktobra 2022. i 27. aprila 2023. godine nije jasno da SAD nisu pravi partneri za odbranu zemlje onda je ova država u ozbiljnom problemu.
Modeli Kissingerove diplomatije i prijedlozi za rješenje zapadnobalkanskog pitanja su opasniji po Bosnu od oružanih agresija, a realizatori Kissingerove kreacije poput Murphyija, Escobara i Schmidta očito spremniji od Holbrookea da završe karte po sporazumu Milošević – Tuđman.
Diplomatija na kršćanskim osnovama nije novost, novost je jedino to što ju je neko pustio u javni prostor. Ona je oduvijek visila nad sudbinom Bosne i Hercegovine i dva miliona muslimana u njoj.
Zato, svi koji vole Bosnu i svi ti muslimani moraju konačno početi pripremati planove odbrane. Jer, kako profesor Begić reče pozivajući se na njemački non – paper ako se budemo morali oružano braniti protiv nas će biti NATO.
Odbrana mora biti strateški planirana s kvalitetnim realizatorima tih planova, koji će više misliti o državi, a manje o ličnim interesima. U suprotnom, bit ćemo oni koji smo izgubili državu i koji ćemo nestati, jer mnogo su nas pobili, mnogo više protjerali, još da nas pokrste i bit ćemo integrirani po modelu mađarskog premijera Viktora Orbana!
