Sjećanje na prvi dan Kurban-bajrama 1992. godine dobro pamte Bošnjaci, krvavi datum u historiji Bosne i Hercegovine.
I simbolično ili ne pred Ramazanski bajram 2023. godine strepimo nemoćni u mislima šta će Christian Schmidt uraditi nakon ovog najvećeg muslimanskog praznika.
U isto vrijeme Milorad Dodik prijeti nekim jačim osamostaljivanjem i vraćanjem nadležnosti Republici srpskoj, koja je tog Bajrama 1992. godine pokrenula, zajedno sa Srbijom, što je bio krvavi pir na Balkanu. Kao i te 1992. godine, i danas žele teritoriju, državnu imovinu i političku smrt Bošnjaka.
Probosanska strana konačno se ujedinila, zajednička izjava o državnoj imovini uznemirila je ne samo Dodika, nego i Dragana Čovića, kojem smeta ujedinjavanje probosanske politike, dok u isto vrijeme on preko HNS-a (nevladina organizacija) sve Hrvate koji nisu dio tog famoznog udruženja proglašava nelegitimnim.
Upravo ovakve reakcije Dodika i Čovića trebale bi biti pravi signal strankama iz Federacije koji to recept može biti uspješan da bismo se konačno okrenuli uspostavi evropske, moderne Bosne i Hercegovine.
Nikako to nije kompromisna uspostava vlasti SDP-a, NIP-a i Naše stranke sa SNSD-om i HDZ-om, jer već smo sada vidjeli da crvene linije Čovića i Dodika su još uvijek tu, a bez jasnih uvjetovanja s druge strane. Dok se Elmedin Konaković na sjednicama Vijeća ministara trudi partnerima pojasniti da su ‘na korak do dogovora’ o krupnim pitanjima kakvo je npr. istočna interkonekcija (Dodikova i Putinova priča), njima HDZ i SNSD ne dozvoljavaju da sa SDA, DF-om, NES-om, SBiH-om potpišu izjavu koja označava jasno opredjeljenje u vezi s rješavanjem državne imovine.
Niko ne problematizira ujedinjavanje hrvatske i srpske strane, niti im se spočitava jedinstvo koje uvijek ima jedan cilj – rastakanje države i omalovažavanje Bošnjaka. Ali, lekciju nikako da nauče oni koji se uporno pozivaju na patriotizam i priču kako neće nikada ništa učiniti nauštrb države BiH.
A, s druge strane ustručavaju se doći na zakazani sastanak s potpredsjednikom FBiH Refikom Lendom (Nermin Nikšić), a upravo time dokazuju da im nije ni do kakvog dogovora već zauzimanja vlasti. Zato priča kako NIP i SDP neće pristati na kratkoročna rješenja ili eventualno oktroisanu vladu i ne stoji činjenično. Dojam je takav, jer ako ne želite pregovarati s onim čiji potpis vam treba da biste postali premijer, šta očekujete od te iste osobe?
Previše je lažnih slika SDP o sebi poslao da bi mu se vjerovalo u istinitost njihovih tvrdnji. Od najvećih protivnika nametanja Izbornog zakon Christiana Schmidta, organizatora protesta ispred OHR-a, stigli su do stranke koja u Statutu ima jedno, a u praksi djeluje drugačije.
Pri tome su uz žive političke bardove kao što je Bogić Bogićević, počeli izdavati i mrtve (Segmedina Srna Bajramović), a sve zbog NIP-a i njihove politike. Čini se da je bivši predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija 1992. godine odredio i sudbinu SDP-a izgovorivši kultnu rečenicu ‘ja sam samo slučajni prolaznik’.
Ta politika ‘slučajnih prolaznika’ vrvi u SDP-u, ali sada se nisu prepali Milutina Kukanjca, već Christiana Schmidta i još više Michaela Murphyja.
