Dilema koju sam imao kod pisanja teksta “POLITIKA KAO ZLOČIN ‘Haj dolamo’ Nermine, nama daj državu, ti budi premijer!”, asocirajući ga tragičnim događajem srebreničkog genocida, danas je i potpuno ugašena. A dilema se odnosila da li porediti sudbinu oca koji zove sina dok je na nišanu neprijatelja i političara koji je na političkom nišanu i trči u zagrljaj propasti. Ne samo njegove, već propasti države i naroda kojeg zahvaljujući izbornim rezultatima predstavlja.
Nermin Nikšić danas je dvostrukim obraćanjem potpredsjedniku FBiH Refiku Lendi i nedolaskom na sastanak u organizaciji potpredsjednika FBiH, pokazao da je svaka sumnja u vezi s njim opravdana.
Jer, zašto bi se Nikšić bojao sastanaka ako je već ubijeđen u stavove koje iznosi. Zašto bi se bojao razgovora osim ako ga s HDZ-om ne veže nešto više od dogovora.
I to dogovora koji će bez sumnje biti štetan i opasan po Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake koji su se izborno prevarili u mišlju da je SDP multietnička stranka. A njena multietničnost je zapravo i iskazana samo u izbornom periodu, jer ta stranka svaki put kada ima priliku igrati utakmicu oko vlasti igra za timove protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
Ne vidi Nikšić smisao dolaska na sastanak kod Lende ali pronalazi i smisao i razloge trčati u Mostar na noge Draganu Čoviću, znajući da taj sastanak nema konkretnu i konkurentnu snagu da riješi pitanje izbora federalne vlasti.
Vrata političkog kraja već su se otvorila Nerminu Nikšiću, i bez obzira hoće li oktroisanim aktom biti premijer ili ne, jedno mjesto mu je zagarantovano. Definitivno će biti smješten u crnu kutiju bošnjačkog naroda, kojeg bezpogovorno i neodgovorno vodi ka provaliji getoizacije iz koje su se devedesetih izvlačili prolijevajući krv.
Nije više bitno šta Nikšić govori o SDA. Nije bitno ni to što SDA neće biti dio oktroisane vlasti Federacije. Stranke budu i prođu, ali staviti na kocku sudbinu naroda i posljedično države mogu samo ljudi bez vjere i časti. Takvima svetinja slobode naroda kojem pripadaju i države koju su navodno branili, ne predstavlja nikakvu cijenu. Spremni su sve to pogaziti za četverogodišnju vlast. I zato ponavljam, Nermin Nikšić je Smail-aga Čengić našeg vremena.
Jer, i Zmaj od Bosne (Husen kapetan Gradaščević je krvavo izvojevao autonomiju Bosne od okupatora iz Carigrada, ali je u odbrani te autonomije izdan od Smail-age Čengića i Ali-age Rizvanbegovića, koji su prešli na stranu okupatora. Bosanska nezavisnost zahvaljujući tim izdajnicima je poništena, a njen predvodnik Husein-kapetan protjeran i strijeljan u Carigradu.
Bošnjaci se dakle ne suočavaju prvi put sa izdajnicima borbe za preživljavanje i autonomiju. I sadašnji Bošnjaci su dozvolili da njihovi prvaci borbe za nezavisnost budu protjerivani, pa se i ne moraju pitati otkud toliko Nermina i Elmedina u njihovim redovima. A previše je sličnosti sa Zmajevim vaktom da bismo imali hrabrosti vjerovati da smo sigurni.
Dijelom su Bošnjaci sami krivi, jer su nasjeli na Nikšićeve parole “da svane dan” i u “državi za čovjeka”. Dan je svanuo, ali ne za čovjeka, već za Dragana Čovića, za kojeg radi i sam Nermin Nikšić.
Protekla tri dana sam bio u Ahmićima i vidio kako prolaze Bošnjaci muslimani u državi kakvu zamišlja i kreira Dragan Čović. Ko sumnja ili misli da bi to bila država jednakopravnih, neka ode u Ahmiće i pogleda snimke posljedica hrvatske akcije “48 sati pepela i dima”. Bit će mu jasno da u državi koju Nikšić pravi za Čovića, potpomognut Elmedinom Konakovićem, nema života, a kamo li suživota. Zato valjda ni Nikšić ni Konaković nisu jučer bili u Ahmićima. Jer, teško je svjedočiti paklu Čovićevih heroja, znajući da ti isti Čovićevi heroji, međunarodno presuđeni zločinci, učestvuju u kreiranju Čovićeve države.
I zato niti jedan razuman Bošnjak ne treba imati dilemu da svjedoči Nikšićevu i Konakovićevu izdaju. Ne zbog SDA i njihovog opstanka na vlasti, već zbog svoje porodice, naroda i države. Svako razuman to lako može vidjeti, ako mu se vidi.
Braneći svoju beskompromisnu borbu za ovladavanje Federacijom, Nikšić i Konaković u prvi plan ističu borbu protiv vladavine SDA. I dijelom su u pravu, bilo je svega u vremenu SDA, trajalo je dugo to vrijeme, ali u tom vremenu, kada je ono nanosilo teške odluke, niko nije svjedočio i strahovao od potpune getoizacije Bošnjaka i podjele Bosne i Hercegovine.
Društvena podijeljenost koju sa sobom nosi borba Nikšića i Konakovića nosi fatalne posljedice po društveno – politički život Bošnjaka. Jer, podijeljenost ovog naroda nikada nije bila izraženija, do li u ovo njihovo vrijeme.
A ta podijeljenost bila je ključni cilj Čovića, HDZ-a i njihovih mentora. Jer, i kada je bila trostruko malobrojnija, snaga jedinstva Bošnjaka je nadvladala moćnije neprijatelje. Danas, međutim, u miru političko rukovodstvo Bošnjaka je razbijeno u male šićar formacije, koja svaka za sebe djeluje. Takvo djelovanje sludilo je narod koji je dugo tražio put spasa i danas kada je taj put pronađen, narod nije siguran za kojom formacijom krenuti.
Ne treba očekivati da će Nikšić ili Konaković pokušati pronaći snagu da se vrate probosanskom diskursu. Predaleko su otišli na trasi ovladavanja po svaku cijenu i svjesni su da nazad nema.
Zato bošnjački narod danas ne smije spavati, mora pažljivo slušati i posmatrati svaki korak kako se ne bi zatekao u devedesetim. A žrtva devedesetih nije uzaludna sve dok je živa ideja slobode i nezavisnosti.
To se mora odbraniti, po cijenu borbe i sa onima za koje se vjerujemo da su od naših!
