Revizija historije, odnosno činjenica vezanih za rat u Bosni i Hercegovini i ulogu Hrvatske, intenzivno se provodi amnestiranjem Franje Tuđmana, čime se amnestira se i kompletna politika HDZ-a Hrvatske s početka devedesetih prema Bosni i Hercegovini – dogovor Tuđmana s Miloševićem o podjeli BiH, ideja velike Hrvatske (u granicama nekadašnje Banovine) koja duboko ulazi u teritoriju BiH, hrvatski entitet u BiH, i zločini počinjeni u to ime u kojima su učestvovali HVO i Hrvatska vojska uz podršku HDZ-a BiH i HDZ-a Hrvatske. Jedan od predvodnika historijskog revizionizma je (socijaldemokratski) predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović.
Koridor
Vrhunac tih politika iz Hrvatske koje nameću historijski revizionizam bio je nedavni istup Milanovića u Derventi (zbog koga je PDP pokrenuo inicijativu da se on proglasi nepoželjnom osobom u BiH zbog “skandala“ i “uvreda“ upućenih srpskom narodu), kada je izjavio kako je “bitno radi hrvatske sloge, općenito, da neke stvari podvučemo i da ih zaključimo ako je to moguće”. Govoreći o prošlosti Milanović je istakao herojsku ulogu Hrvata Posavine, “čudo je da su se Posavina i Derventa branile i nekoliko mjeseci. Čudo, sa takvim malim naoružanjem, malim sredstvima. Tek priznata država koja je preuzela ogroman rizik da ovdje bude prisutna, jer ovdje su se borili i ljudi iz Hrvatske. To nije bila jednostavna odluka i bila je politički vrlo problematična. Hrvatska je tu dosta izložila sebe, tj. ljudi koji su je vodili, Tuđman i njegovi suradnici. I na tome im treba odati priznanje. To su bile ispravne, nužne i jedino moguće odluke. Tadašnji neprijatelji, Beograd i bosanski Srbi bili su puno jači, od jačega nije sramota izgubiti. I zato ovo nije bila izdaja nego herojska borba jednog malog broja ljudi.“
Zašto je Milanović u ovom “svečarskom“ trenutku, odlikujući za zasluge 103. brigadu HVO (u Derventi) spominjao izdaju i imao potrebu da kaže kako “po hrvatskim kuloarima, kavanama, birtijama, političkoj čaršiji, zagrebačkom korzu kada se spomene Posavina onda će većina ljudi, a naročito oni koji s tim veze nemaju, reći to je bila izdaja“. Milanović je očito pokušao to minimizirati, svodeći to na priče koje se čuju po “kavanama“, “birtijama“, “čaršiji“, “korzu“, naglašavajući da o tome govore oni koji “s tim nemaju veze“.
Ako je to već tako, otkud onda potreba da on 31 godinu kasnije govori o izdaji u Bosanskoj Posavini dok brani lik i djelo Franje Tuđmana? Zašto Milanović upliće Zagreb u priču o izdaji ako Večernji list, povodom godišnjice HVO-a, tvrdi da je priča o prodaji Bosanske Posavine podvala političkog Sarajeva? Možda zato što Bosanska Posavina i jeste izdata i to od najviših hrvatskih dužnosnika na čelu s Tuđmanom, i prodata (bosanskim) Srbima i Miloševiću?
Govoreći na Skupštini Republike Srpske, 12. maja 1992. godine Radovan Karadžić je istakao da je drugi strateški cilj Srba koridor između Semberije i Krajine “jer nema Krajine, nema Bosanske Krajine, nema Srpske Krajine, nema Saveza srpskih zemalja ukoliko ne ostvarimo taj koridor…“ Koridor preko Bosanske Posavine bio je ključni strateški i politički interes i za Karadžića i za Miloševića, jer bez toga ne bi moglo biti govora ni o velikoj Srbiji, i pitanje je da Bosanska Posavina nije pala 1992, a srpske snage preuzele kontrolu nad kompletnim koridorom koji je tokom cijelog rata spajao dijelove Hrvatske i BiH sa Beogradom, kako bi se dalje odvijao rat u Bosni i Hercegovini, ali i Hrvatskoj. Jer upravo preko koridora iz Beograda je dolazila sva pomoć srpskim snagama i u Hrvatskoj i u BiH, od naoružanja do nafte.
Najveća tajna Domovinskog rata
Za razliku od Večernjeg lista, kome je za sve krivo političko Sarajevo, zagrebački Nacional je 30. januara 2007. objavio, kako su sami naveli, pomno čuvanu službenu tajnu koja razotkriva “najveću tajnu Domovinskog rata, pad Bosanske Posavine”. Radilo se o Izvješću Komisije Vijeća narodne obrane, uz stotinjak stranica priloga zapisnika razgovora s časnicima i najvišim političkim predstavnicima tog kraja o okolnostima i uzrocima pada Bosanske Posavine.
Komisija je, i to na zahtjev predsjednika Tuđmana, sastavila Izvještaj koji je završen krajem oktobra 1992. Na čelu Komisije bio je predsjednik, general pukovnik Ivan Čermak, a članovi su bili general bojnik Franjo Feldi, general bojnik Josip Lučić i tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomljenović
Ovaj izvještaj je, kako pisao Nacional, prvo službeno izvješće o padu Bosanske Posavine, jer je sastavljeno samo mjesec dana nakon pada Bosanskog Broda i odlaska svih hrvatskih postrojbi s tog područja. Izvještaj pokazuje da je gubitak Bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku. Okolnosti u kojima je Bosanska Posavina izgubljena označile su trenutak u kojem su vođenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovački kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Šuška. Samo godinu dana poslije, zbog nastavka takve politike prema Bosni i Hercegovini, došlo je do najvećeg sukoba unutar HDZ-a, koji su tada napustili Stipe Mesić i Josip Manolić.
Potpuno povlačenje hrvatskih vojnih postrojbi iz Posavine se smatralo najvećim porazom Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Izvješće Komisije prezentirano je članovima Vijeća narodne obrane (Josip Manolić, Stjepan Mesić, Hrvoje Šarinić, dr. Jure Radić, Gojko Šušak, Ivan Jarnjak, Zdenko Škrabalo, general zbora Anton Tus, general zbora Janko Bobetko, admiral Sveto Letica, general pukovnik Ivan Čermak, general bojnik Imra Agotic, general bojnik Josip Lučić i general bojnik Slobodan Praljak) u novembru 1992, ali su im izvješća odmah nakon sastanka i oduzeta, što samo odaje koliko je tadašnji vrh strahovao od reakcija javnosti, osobito jer je Izvješće dalo naslutiti glavne krivce za pad Bosanske Posavine.
Izvješče je nedvojbeno ukazalo na to da su za pad Bosanske Posavine odgovorni ministar obrane Gojko Šušak i njegovi ljudi na terenu – Iko Stanić, predsjednik HDZ-a iz Dervente, Ivan Brizić, pripadnik 101. brigade HVO-a koji je širio laži o prodaji Bosanskog Broda Vojsci Republike Srpske i pukovniku Slavku Lisici, i to pred hrvatskim vojnicima, a kad ga je uhitila Vojna policija na intervenciju ministra obrane Gojka Šuška, i prije davanja iskaza pušten je na slobodu. U istoj ekipi bio je i Ivan Čuljak, bliski suradnik Ike Stanića, koji je kao i Brizić bio zadužen za dezinformcije i širenje defetizma u hrvatskim postrojbama, pa je tvrdio kako je sve dogovoreno između Bobana i Karadžića.
U Izvješću se o tome kaže: “Stanje na području Bosanske Posavine, osobito Derventa, Bosanski Brod, Modriča i Odžak, i odnosi HVO-a s muslimanskim stanovništvom nisu bili na razini koja je omogućavala uzajamno povjerenje, suradnju i zajednička djelovanja. Iko Stanić, predsjednik HDZ-a Derventa, koji je trebao objediniti i povezati općine u Bosanskoj Posavini, odlazeći u inozemstvo i Zagreb djeluje loše za Bosansku Posavinu, na tom se području ne pojavljuje pet mjeseci, nego kao Čuljak, Brizić i drugi širi vijesti o dogovorima između Karadžića, Bobana, Praljka i Mladića…”
Posavina se mogla (o)braniti
Kad je riječ o sastancima domaćeg vodstva s hercegovačkom linijom oko uspostave zajedničkog Vijeća, spominje se i sudjelovanje Ivića Pašalića. U Izvješću Komisije i izjavama svjedoka može se vidjeti kako je postojao snažan pritisak na izabrano vodstvo Hrvata u Posavini da se zamijeni Vijećima HVO-a i ljudima iz Hercegovine. Nagovaralo se pojedine općine da prijeđu u “Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosna”, obećavala im se zbog toga pomoć koja nikad nije dolazila. Započeli su u to vrijeme i sukobi s Bošnjacima na području Bosne i Hercegovine, što se negativno odrazilo i na sudjelovanje bošnjačkih vojnika u borbama za Posavinu.
Vinko Begić, tadašnji gradonačelnik Dervente, teško je optužio Iku Stanića i hercegovačku liniju za sve ono što se događalo neposredno pred pad Bosanske Posavine: “Odjednom se pojavila fama da se formira jedna jedinstvena zajednica hrvatskog naroda u BiH. No, što se dešava. Na čelu sa Stanićem ljudi dobivaju da odrade sljedeće: da se formiraju općinski HVO-i, da nema Kriznih štabova. Jednostavno kupuju se ljudi, odlazi se na općine i kaže: vi morate formirati općinski HVO. To je hercegovačka linija koja dirigira Stanićem i ostalima. Na primjer, ako su ljudi legalno izabrani i legitimni u Kriznom štabu, onda se u Orašju pojavljuje nekakav Pavo Živković i kaže: mene su poslali iz Hercegovine, vi niste više nikakva vlast. On ima štambilje. Otišao je među vojsku i došlo je do polarizacije. Njegova priča u vojsci je bila ovakva: ako vi odete dolje, dobit ćete plaće, dobit ćete ovo i ono, med i mlijeko. To je izazvalo probleme, jer su četiri općine htjele dolje… Ponovno kažem, 19. rujna 1992. smo se udružili u jedinstvenu zajednicu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Nakon toga udruživanja, ništa se nije uradilo. Dajte, pomozite nam, u čemu je sad vaša pomoć, ništa, stoji se…“
Prema pisanju Nacionala u javnosti su kružila razna objašnjenja o padu Posavine, a većina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog šireg aranžmana. U vojnom smislu, Bosanska Posavina mogla se obraniti. No, još 1991. godine bilo je indikacija da neće biti dopušteno aktivnije vojno djelovati na tom području zbog političkih planova. Umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije, dao je prije nekoliko godina izjavu o padu Bosanske Posavine. Gorinšek je tada rekao da iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjećao se da su mu stalno stizale zapovijedi da se ništa ne poduzima u vezi s obranom tog područja, te da se zastupala teza kako Posavljaci sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu.
Milanović i Granić u odbrani Tuđmana
Pokušaj historijskog revizionizma Milanovića u Derventi, odnosno amnestiranje Franje Tuđmana i HDZ-a za pad Bosanske Posavine iako dokumenti Hrvatske govore drugačije, i definitivno je izjednačavanje i povezivanje politika SDP-a i HDZ-a u Hrvatskoj, i to ne samo oko agresije i UZP-a u vezi sa Bosnom i Hercegovinom, nego općenito, što potvrđuje i politički dogovor (po prvi puta) SDP-a i HDZ-a u Bosni i Hercegovini.
Relativizacija ratnih zločina, negiranje i omalovažavanje presuda, kao i sistematska heroizacija i popularizacija masovnih ubica, sistemski se provodi od strane ne samo HDZ-ova, nego kompletnih politika Zagreba i Hrvatskog narodnog sabora u BiH bez obzira na duboke posljedice koje to proizvodi u BiH (i za Hrvate).
U martu je Mate Granić, uz podršku ministra vanjskih poslova Hrvatske, Gordana Grlića Radmana, boravio u Vitezu zbog promocije svoje knjige koja je posluzila za još jedno amnestiranje Franje Tuđmana (i HDZ-a), ovaj put oko događaja u Srednjoj Bosni. Skoro svi mediji su prenijeli Granićevu izjavu da je “središnja Bosna bila u srcu prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i da je taj sentiment uspio prenijeti na svoje najbliže suradnike, a posebno na ratnog ministra obrane Gojka Šuška i mene“. Granić je naglasio da se ne smije zaboraviti kako je Tuđman u dva navrata odbio prijedlog Alije Izetbegovića “da uzmemo sve južno od Prozora do Neretve, a Mostar po pola. Odgovor predsjednika Tuđmana bio je isti: ‘Ne možemo to prihvatiti Alija. Ne mogu Hrvate u središnjoj Bosni ostaviti same.’ Predsjednik Tuđman nije dijelio BiH.“
“Franjo Tuđman je smatrao da bi trebalo da Bosna i Hercegovina, kao suverena i samostalna država, prestane postojati i da bi se značajan dio teritorije BiH morao pripojiti teritoriji Hrvatske. Josip Manolić, visoki hrvatski politički dužnosnik, precizirao je da je Franjo Tuđman želio pripojenje zapadne Hercegovine jer je taj dio teritorije BiH ‘etnički čist’ i graniči s Hrvatskom. Krajnji cilj rukovodstva HZ(R) HB i Franje Tuđmana bilo je uspostavljanje hrvatskog entiteta dijelom u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda.“
Ovo su činjenice utvrđene u presudi UN-ovog suda u Haagu (MKSJ) u predmetu Jadranko Prlić i drugi. U presudi je utvrđeno i da se Tuđman zalagao za podjelu BiH između Hrvatske i Srbije, i to na način da se dio BiH pripoji Hrvatskoj ili, ako to ne bude moguće, postojanjem unutar BiH autonomne hrvatske teritorije koja bi bila usko povezana s Hrvatskom. Kako bi se ovi ciljevi postigli stavili su u pogon čitav sistem deportacije muslimanskog stanovništva sa područja tzv. HR HB koji se, prema presudi, sastojao u raseljavanju i zatočenju civila, u ubijanju i uništavanju imovine tokom napada, u zlostavljanju i razaranju prilikom akcija deložacije, u zlostavljanje i lošim uslovima zatočenja, kao i u opštem i gotovo sistematskom korištenju zatočenika za fizički rad na linijama fronta, a ponekad čak i za živi štit, kao i u ubijanju i zlostavljanju povezanom s tim prisilnim radom i živim štitovima, te, najzad, u raseljavanju zatočenika i njihovih porodica van teritorije HZ(R) HB nakon njihovog oslobađanja.
UZP i međunarodni konflikt
Svi članovi UZP-a znali su za počinjenje većine tih krivičnih djela i imali su namjeru da ta krivična djela budu počinjena radi ostvarivanja zajedničkog plana. Suci su utvrdili i članove udruženog zločinačkog poduhvata, a među njima su bili Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske, Gojko Šušak, ministar obrane Republike Hrvatske, Janko Bobetko, jedan od najviših generala u Vojsci Republike Hrvatske, Mate Boban, predsjednik Hrvatske Zajednice (i Republike) Herceg-Bosne, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić, Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić zvani Tuta.
Presudom je utvrđeno i da je sukob između HVO-a i Armije RBiH bio međunarodnog karaktera i da su se snage Hrvatske vojske (HV) borile zajedno sa Hrvatskim vijećem obrane protiv Armije RBiH, a da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. Herceg-Bosne.
U presudi se spominju i Hrvati srednje Bosne, odnosno da je Jadranko Prlić podržavao politiku raseljavanja zatočenih Muslimana i njihovih porodica iz HZ(R) HB preko Hrvatske u treće zemlje i učestvovao u istovremenom iseljavanju Hrvata iz srednje Bosne i njihovom naseljavanju na teritorije koje je HZ(R) HB smatrala svojim, što se činilo putem Ureda za izbjeglice koji je bio zadužen za premještanje stanovništva. Vijeće ocjenjuje da je jedini razuman zaključak koji ovdje može da se izvede taj da je Jadranko Prlić imao namjeru da muslimansko stanovništvo iseli van teritorije koju je HZ(R) HB smatrala svojom kako bi se tu naselili Hrvati iz srednje Bosne.
Večernji list već mjesecima, uz podršku raznih “eksperata“, relativizira ulogu Hrvatske u ratu u BiH, tvrdeći da nije bilo međunarodnog konflikta niti je Hrvatska izvršila agresiju, ali i da nije bilo UZP-a. Na njihovu žalost, to nisu konstrukcije političkog Sarajeva koje oni mogu serijom tekstova negirati nego presude UN-ovog suda, a o ulozi Hrvatske o ratu u BiH toliko su toga napisali mediji Hrvatske, da Večernji list ni to ne može pobiti. Osim što rizikuju prijave i istragu zbog negiranja međunarodnih presuda.
