Ljudi

40 godina od smrti velikog slikara Meme Derviševića (1.1.1928. – 17.4.1982.)

U Tuzli je 17. aprila 1982. godine umro veliki jugoslovenski slikar Mensur Memo Dervišević. Ovo je rečenica koju je mogao napisati svako ko zna šta je Memo Dervišević značio u jugoslovenskim likovnim okvirima, a zbog čega je u našoj kulturnoj javnosti cijenjen za života, bezmalo rame uz rame za velikim Ismetom Mujezinovićem.

Bio je on neka vrsta tuzlanskog Krleže, neprikosnovenog intelektualnog autoriteta, za koga se znalo da brzo misli, široko gleda i ne plaši se braniti svoj stav. Otud je njegova prerana smrt mobilizirala političku i društvenu elitu toga doba, pa je ispraćen sa najvišim počastima.
Imao sam 15 godina kada je umro naš kućni prijatelj, čika Memo, pa mi je 17. april, od 1982. godine do danas, ostao mjesto sjećanja na dragog čovjeka, svjetskog putnika koji je usred zime, u moje djetinjstvo, donosio paprike i paradajz sa Bliskog istoka, iz Afrike i Azije, i pričao priče o dalekim zemljama i narodima. Nisam ja tada znao šta znači “veliki slikar”, ali sam kao i svaki klinac znao šta znači zanimljiv čovjek. Memo Dervišević je po mnogo čemu nalikovao na Zuku Džumhura, jer je bio hodoljub i erudita, vatren pripovjedač i hronični polemičar. Čika Memo je bio jaran sa mojim ocem Nijazom, bio nam je kao dio porodice, pa je njegov odlazak bio prvi ozbiljan odlazak koji sam u životu doživio.
Pred “starim internim” i sad stoji ona vrba pod koju smo dolazili čika Memi, u posjetu, kad je doživio “prvi udar”, pa je poslije, na sijelima, umjesto konjaka iz čoknja pio pivo – da mu pritisak ne poraste. Mogao bih o Memi Derviševiću pisati iz sjećanja i potonjih čitanja njegovog djela, ali, ovaj zapis nastaje samo iz odnosa prema 17. aprilu, datumu koji bi u okruglim godišnjcama trebao biti obavezujući za zajedničko sjećanje na velikog slikara.
Evo nekoliko svjedočenja:
Meša Selimović (1968): Prije deset godina imao sam sreću da otvorim prvu samostalnu izložbu Mensura Derviševića – Poslije deset godina otvaram, evo, desetu njegovu izložbu, tako da večeras prisustvujemo malom jubileju. (…) Slučaj Meme Derviševića pokazuje još jednu pozitivnu novinu. Snažan razvoj našeg duhovnog života, našeg stvaralaštva uopšte, nije više ograničen na uže centre, već je omogućen svugdje gdje postoji dobra volja i gdje je talentovanim ljudima pružen makar i minimum uslova.
Derviš Sušić (1981): Možda bi Memo, čovjek s dva zvanična i hiljadu životnih fakulteta, svjetski putnik bez kofera i nonkonformist svjetskog ranga, dosegnuo ove svoje današnje umjetničke visine i da se posvetio književnosti i muzici. Ne znam. Ali, dovoljno je velik kao slikar svakoj našoj enciklopediji i istoriji umjetnosti.
Aleksandar Adamović (2002): Skromno, gotovo stidljivo, ali sa zamjetnim uzbuđenjem kojeg čine događaji natopljeni izvjesnom dozom dugo potiskivanog građanskog kulturnog ekskluziviteta, obilježena je nedavno u foajeu tuzlanskog Narodnog pozorišta dvadeseta godišnjica od smrti slikara Mensura Meme Derviševića. Bilo je to veče, za kulturnu historiju Tuzle… Šta je tog svjetskog putnika, poliglotu i putopisca navelo da se nastani u ovom gradu, teško je sa sigurnošću reći, ali je u svakom slučaju izvjesno da je upravo u ovom gradu, takvom kakav jeste, odnosno kakav je tada bio, umjetnik našao utočište za svoj kosmopolitski duh i raskošan slikarski dar.
Nijaz Alispahić (1990): Tokom 1980. i 1981., u fazi pune ljudske i stvaralačke zrelosti, Dervišević je slikao punim žarom, kao nikada ranije. U to vrijeme uslijedilo je najznačajnije i najkompleksnije retrospektivno predstavljanje likovnog stvaralaštva ovog umjetnika, pa se i priređivanje ove izložbe i štampanje uzornog kataloga dogodilo u znaku skoro bukvalnog otimanja od smrti – Dervišević je iznenada umro ravno pet mjeseci od dana otvaranja izložbe.

Priredio: Fatmir Alispahić

Slika može predstavljati 1 osoba i stoji
Na vrh