Dan kada je rat počeo u Tuzli (II) – Gdje su otišli „prijatelji“?! Piše: Biljana Skoković-Tomić

15.05.2018.



 


biljana skokovic tomicPoslije bitke na Brčanskoj Malti nastupilo je otrežnjnje, najgore u našim životima. Sagledavao se obim katastrofe. Brojale žrtve. I šteta. Gorjeli su stanovi, automobili… Jedna misao nije me napuštala. U sebi sam ponavljala svoju mantru – ovo nas nije ubilo, samo ojačalo. Tuzla je ostala nepokoreni grad. Od tog 16.maja 1992.godine živjela sam u ratnoj Tuzli. Prvi put u svom životu. Pred mojom i hiljadama drugih porodica bilo je neizvjesno vrijeme. Niko ti nije mogao sa sigurnošću reći šta te čeka sutra, gdje ćeš se probuditi, kako ćeš živjeti.

Ono što se zbilo tog kobnog 15.maja 1992.godine na Brčanskoj Malti u 19,02h ostaće duboko urezano u sjećanju svih Tuzlaka. Detonacije municije iz kamiona, koju su natovarile vajne četničke „delije“, preobučene u uniforme bivše vojske, i sa vojskom, mahom na odsluženju vojnog roka koja je preostala u kasarni, odjekivale su duboko u noć. Umjesto informativnog programa iz TV studija FS-3 cijela Tuzla je gledala direktan prenos – početka rata u gradu.

Od tog trenutka ništa više nije bilo isto. Nakon ovog  sukoba većina je ove događaje počela proživljavati iz svoje vizure, svog ličnog osjećaja i poimanja stvarnosti koji je zavisio i od njegovog objektivno/subjektivnog stava, ali i ideološke opredijeljenosti.

I kao što to obično biva nastupa period nagađanja, posebno u nedostatku pravih informacija, potom strah, iščekivanja, otrežnjenje, ali i kod mnogih krhka nada da će to potrajati kratko, jer mislili su mnogi kako je to samo jedan događaj nakon kojeg će se sve vrlo brzo vratiti u normalu. Sjećam se razgovora mojih komšija, posebno u skloništima kako će sve to brzo stati, reagovaće Ameri, neće dozvoliti uništavanje i rat!! Nažalost, nije bilo tako. Prve žrtve granatiranja pale su već iste noći ispred DTV Patizan. Brojali smo te prve, druge, pete, desete… po imenu i prezimenu. Poslije su, nažalost,  za većinu postale samo broj.

U sveopštem metežu počeli smo se presabirati. Pitati, zvati, jesmo li svi na broju. Danima prije tog kobnog 15.maja čitave porodice napuštale su Tuzlu. Mnogi i bez pozdrava. Samo čuješ  da ih nema. Dojučerašnje komšije, radne kolege, prijatelji  postajali su “nevidljivi” poput vanzemaljaca. Poslije, kada su se kockice posložile na političkoj sceni bilo je jasno da su naše komšije i prijatelji, čak i rodbina odlazile i po “direktivi i naređenju” iz SDS-ovih centara moći upregnutih u Miloševićeve velikodržavničke projekte.

Lično sam zvala neke svoje prijatelje i poznanike da ih pitam kako su. Posebno  porodične prijatelje koji su stanovali u superbloku uz poprište događanja  15.maja. Telefon je bio nijem. I tako danima. Dovoljno da spoznaš istinu. Tek nakon mjesec dana “prijatelj” je nazvao iz Bijeljine da mi kaže kako zna šta se dogodilo 15.maja. Pobili smo vojsku(?!!) U meni je već ključalo, emocije  sam teško kontrolisala. Samo sam rekla – Idi s milimbogom, ti pojma nemaš. Jer to nije bila nikakava vojska, nego plaćenici koji su demolirali kasarnu, tukli se između sebe i šaćica mladića na odsluženju vojnog roka, istih onih koje su oni stavili u kamione s municijom da poginu.

Sjećam se odjednom je nestao iz Tuzle iz Veljko Milić, predsjednik opštinskog odbora SDS-a u Tuzli. Zašto to znam? Jer je njegova supruga Vesna radila kao blagajnica u „Frontu slobode“. Danima prije svog „iznenadnog“ nestanka iz „Fronta slobode“ hodala  je hodnicima k’o bez glave, zamišljena. Imala je roditelje negdje u Srbiji, govorila kako su bolesni, mora ih posjetiti… I samo nekoliko dana prije 15-tog nije došla na posao. U tom opštem metežu niko na to nije  ni obraćao pažnju.

Ljudi su jednostavno odlazili. Bez pozdrava. Bez ijedne riječi. Moja kolegica Jasminka Vasiljević, novinarka, dopisnica državne televizije, rodom iz Mrkonjić Grada ničim mi nije dala naslutiti da odlazi. A danima smo se prije toga viđali, čak i priloge radili zajedno, prisustvovali satima na istim sjednicama. Kao da se muk šutnje o temi rat – prokleto uvukao među nas…

I takvih primjera je na stotine. Ljudi su stvarno posebne “zvjerke”. Danas su s tobom cool, sutradan te ne poznaju. Što osjećaš nakon svega? Bijes, ljutnju, nešto nedefinisano između (ne)shvatanja, do ignoriranja!!  Njihov odlazak ja sam doživjela kao izdaju.

Eto, preživjela sam i to. Nije me ubilo to osjećanje dvoličnosti kod ljudi koliko me ojačalo. Ali ostale su spoznaje o tome kako je povjerenje  lako izgubiti. Uz svu neizvjesnost koju je taj nametnuti rat nosio, konačno shvatiš da se sve ono u što si vjerovao, i da je čisto i ispravno, počelo pokazivati u pravom svjetlu. Možda lično to nisam željela vidjeti, nego  vjerovati ljudima. Na kraju ispade da niko nije onakvim kakvim se prikazuje, i da se većina života sastoji se od laži i prevara. Ili sama nisam bila dovoljno oprezna. Ko će znati?!  Dani kada sam to, jedno po jedno posebno u ovom period, otkrivala bili su teški za mene.

I onda je u nekon nestvarnom miru tog maja 1992.godine, došao dan već  početkom naredne ratne sedmice  kada  se povlačila vojska preko Tuzle sa vojnog aerodroma Dubrave.  Pregovori opštinskog rukovodstva, sada već Kriznog ratnog štaba, sa komandom aerodrome odvijali su se iza zatvorenih vrata. Ti detalji građanima su poznati samo kao podatak da  vojska odlazi i sa aerodrome. Jedino što su morali proći kroz Tuzlu i kroz istu onu raskrsnicu gdje su neslavno pokušali da pokore grad, vjerovatno s ciljem da ga podijele na istočni i zapadni, kao što su to već učinili sa Sarajevom, Mostarom i -inim gradovima u državi kako bi lakše vladali i manipulisali….

Došao je i dan odlaska vojske sa aerodroma Dubrave. Noć prije padala je kiša. Bilo je oblaćno, ljudi u svojim domovima. Malo ko je bez prijeke potrebe izlazio van. Uostalom bila je to i direktiva da se ničim ne remeti javni red i mir. Iz TV studija, poput osmatračnice sa 19-tog  sprata ponovo smo pratili i taj događaj. Kamere su već bile postavljene na balkonu. Kao dežurna u programu čitala sam imena 49 poginulih na raskrsnici 15.maja i sve ranjene koji su s nalazili na liječenju u tuzlanskoj bolnici na Gradini, da bi  autobusima poslije bili prevezeni na liniju razgraničenja.

Negdje u kasnim prijepodnevnim satima dolazila je u grad kolona iz pravca Dubrava. Do Sjenjaka je stigla južnom saobraćajnicom. “Vukli” su se kroz grad. Asocirali su me na hobotnicu. U isto  vrijeme avioni bivše JNA parali su nebo, pa i niskom letu nad Tuzlom pokazivali i na ovaj način svoju (nad)moć. Malo je reći kako je u tim trenucima strah bio jači od razuma. Jer u ratu nema logike, samo sila. Osjećaš se kao u bunaru. Niti možeš  da dotakneš dno, niti da izađeš van iz užasa zvanog rat.

Imala sam osjećaj gledajući one kamione da nikada neće izaći iz Tuzle. Samo sam u sebi govorila: prolazite, odlazite, dosta je smrti i razaranja. I otišli su. Rekla sam svoju mantru – ni ovo nas nije ubilo samo nas je ojačalo. A da smo znali, kao što nismo, da je rukovodstvo SDS-a zamislilo da uz pomoć bivše JNA zauzme cijelu teritoriju države BiH jednim „blic krigom“ po uzoru na Hitlerovu doktrinu, ništa nas ne bi spasilo. Na našu sreću, ipak, puno toga  nije im išlo po planu. Nisu očekivali da su u Tuzli dobili onog „drugog“ za rat.

Nažalost, niko nije ni slutio da će rat potrajati do kraja 1995.godine. Koliko smo samo bili i odlučni i ranjivi u tim godinama.

 

Piše Biljana Skoković Tomić



BoljaTuzla.ba


Komentari

Portal BoljaTuzla.ba (u daljem tekstu Redakcija) zadržava pravo moderacije tj. pregleda, brisanja, izmjene i svih drugih mogućih radnji nad komentarima/mišljenjima posjetilaca, u cilju održavanja konstruktivne, kreativne i kulturne diskusije, bez obaveze najavljivanja i/ili ranijeg obrazloženja. Komentari koji vrijeđaju ličnost, porodicu, bilo koje (javne ili privatne) osobe biće izbrisani i/ili izmjenjeni u skladu s Uslovima korištenja portala.

Dobrodošli na boljatuzla.ba

klikni ovdje i

Kaži šta misliš!

Unesite pojam za pretragu, a zatim tipku ENTER!

BoljaTuzla.ba SOC!AL

 

2012 © BoljaTuzla.ba - Sva prava zadržana. Kontakt | Impressum | Uslovi i pravila korištenja.
Stranica je optimizirana za Mozilla Firefox, Google Chrome i Apple Safari web browser. Preuzmite novi web browser!

 


Dobro došli!
Portal BoljaTuzla.ba vam daje mogućnost da iznesete svoje mišljenje, ideje, rješenja, probleme, najavite događaj u vašoj okolini - jednostavno: BoljaTuzla.ba je vaš medij!

Podržite nas na Facebook-u!